Izdiguzice

 Šibao sam kroz džunglu sto na sat. Dobro, ne baš sto, to se samo tako kaže. Padina je bila prilično blaga, a sva šuma na njoj izgledala je kao tisuće zelenih gusto zbijenih kišobrana, tanko deblo s kupolastom krošnjom na dvanaest metara visine. Iz nekog razloga pod krošnjama je bilo jako malo raslinja. Tek po koja povijuša ili biljka koju sam ja za sebe zvao orhideja, mada teško da je baš svaka bila orhideja. Takvo neobraslo tlo omogućavalo mi je da se krećem gotovo pravocrtno, debla su mi služila kao rukohvati pri strmijim dijelovima. Prvi put u zadnjih dvadeset i tri dana da svako treći korak ne zapinjem za nešto čvrsto, elastično i, obavezno, bodljikavo. Stoga sam uživao u slobodi kretanja i gotovo trčao nizbrdo. U ušima mi je udarala kompilacija sastavljena za nizbrdice. Na mp3-ci sam imao tri fajla: glazba za uzbrdo, glazba za nizbrdo i glazba za belaj. Glazba za nizbrdo sastojala se od domaće i ex-YU glazbe, isključivo poletne i himničke pjesme ili vesele brzice. Od maljčika preko izazivajmo nerede do idu bugari.

Prije ekspedicije izmislio sam genijalan sustav punjenja laptopa, GPS-a i mp3-ce preko dinama spojenog s jedne strane na prepone a s druge na punjivo. Svakim korakom ono što punim trebalo je imati i punije baterije, no nažalost u Limi sam se napio u gostionici s lokalcima, pa sam demonstrirajući vlastitu genijalnost ispao blesan zaboravivši kabel koji puni i laptop i GPS. Ostao mi je samo kabel za punjenje mp3-ice. Tako da sam mogao slušati muziku do mile volje. Laptop sam poštom poslao kući, a GPS sam mijenjao za odojka kojeg sam podijelio s Indijancima.

I sada sam kao budala šetao džunglom praveći zvuk kao negdašnji ručni mlinci za kavu, osiguravajući si time struju za soundtrack moje pustolovine. Bilo kako bilo, bubanj je govorio a ja sam se osjećao pun snage i energije. Vjerojatno je i lišće koke koje sam non-stop žvakao dalo svoj obol. Naime, još u Andama, prije nego sam se spustio u džunglu, shvatio sam vrijednost salatoidnog dopinga, pa sam natrpao pun ruksak lišća, a da mi ne pofali, izvadio sam i punjenje vreće za spavanje pa i nju natrpao lišćem. Posljedica toga je nekoliko noći smrzavanja, budući da lišće ipak nema toplinski koeficijent kao standardno punjenje, ali mi je bar bilo veselo. Indijanci, koje sam unajmio da mi nose hranu i budu kakvi takvi vodiči, smijali su mi se zbog svega što bih radio, jedino su tu gestu sa zamjenom punjenja primili s odobravanjem, pa možda čak i divljenjem. No znate kakvi su Indijanci, cool i tajanstveni, pa hajd' ti skuži što i kako oni misle.

Stigao sam do dna padine, a samim time i do zida niskog gustog raslinja čijih me 22 kilometra širine dijelilo od meni bitne rijeke. Stanje šoka je upravo počinjalo. No bilo je vrijeme za ugasiti glazbu, a upaliti mačetu. Preda mnom je bar dva dana mahanja mačetom i izbjegavanja zmija i insekata. Pjesma mi se baš sviđala pa sam odlučio odahnuti i malo prigristi. No prvo ću se popišati. I pišao sam tako uz, ni sam ne znam zašto, kao da me tko vidi, stablo i gledao u grm udaljen tri koraka od mene. I odjednom se grm ispravio i propustio malog tamnoputog, golog Ramonesa prema meni. Mlaz mi je od šoka prestao teći. Grm je podigao ruke i prinio puhaljku ustima. Mahinalno sam lijevu ruku podigao da zaštitim lice. U istom trenu sam se sjetio da Indijanci mažu strelice otrovom, pa im uopće nije za potrebno gađat glavu i slično. Protrnuo sam. I onda je glazba naprasno stala. Instiktivno sam pogledao u sviralo. Iz prednjeg lijevog džepa hlača virila je žica na jednu a strelica na drugu stranu. Jebeni ratoborni divljak mi je ubio mp3-cu. Pobjesnio sam. Ramones mi je oprezno prilazio s mačetom u ruci. Nisam pobornik nasilja pa mi je ideja za ono što sam izveo valjda došla od mješavine bijesa i pacifizma. Desnom rukom sam još uvijek držao pišalo. Usmjerio sam ga, napeo se i pustio mlaz. Tip je ispustio mačetu i stao se bjesomučno otirati po licu, skačući oko svoje osi. Odjednom se dva grma desno i jedan lijevo strovale na pod grčeći od smijeha. Ovaj moj je zastao na tren i bijesna se lica okrenuo prema njima. Očito im je imao nešto lijepo za poručiti. No nije stigao. Iščupao sam strelicu, dobrano zakoračio lijevom nogom pa desnom opalio svom snagom Ramonesa u glavu. I još sam iskoristio inerciju pada pa svom snagom zavitlao strelicu u bliži, još uvijek smijući, grm. Trebao sam biti rukometaš. Čim sam s obje noge dotaknuo tlo, zarotirao sam se i ispalio sprint dijametralno suprotno od njih. Onaj osamljeni grm se ispravio i pojurio za mnom. Čuo sam puhanje i naglo skrenuo desno. Strelica je proletjela tik kraj uha i, na nažalost nije pogodila deblo kao u filmu nego prozujala još nekih desetak metara pa pala u humus. Pomislio sam da je pokupim pa ponovo okrenuo smjer. I u taj čas začuo sam još jedno puhanje, no nemam pojma što bih sa strelicom. Tamo gdje je poslana nije stigla. Protrčao sam kraj prvoispaljenice i pokupio je. Usput sam bacio pogled unazad. Dva Ramonesa su mi se približavala punim sprintom. Grabio sam svom snagom tik iznad mjesta gdje se šuma i grmlje susreću. I iako je strah izvanredno gorivo pa sam stvarno brzo trčao, ova dva su me ipak sustizala. Izbio sam na mjesto gdje se draga ruši u dolinu i tlo je postalo položenije i šire. Nazirala se čistina iza stabala. Sranje, izlazim na otvoreno. I onda sam primjetio bijeli, okrugli i izglačani kamen veličine poštene balote. Stajao je tamo naslonjen na korijenje, prekrasan i sam, kao Elvis na zadnjem koncertu. U punom trku sam se sagnuo, dohvatio kamen, skočio, zarotirao se oko pola svoje osi pa potražio najbližeg Ramonesa pogledom. Vrijeme se usporilo, slika se usporila, kao u 3D verziji Tigra i Zmaja. Mališa je točno gdje treba i još se silovito približavao. U rukama je imao puhaljku. Punio ju je. Lice mu je pokazalo užas, no noge su nastavile po svom. Ispalio sam kamen. Duuum. Ravno u zbunjeno lice. Stvarno sam trebao biti rukometaš. Još je jedan hitao, pa sam se okrenuo i nastavio sprint. Polako sam gubio živce. Da to ne bude dosta, pri jednom skoku ubo sam se nogom na mp3-cu u džepu. Bacio sam ga. Čuo sam kako je udario o stablo. Nisam ga čuo kad je pao, ali sam čuo da je oživio i zasvirao. Istrčao sam iz gudure, zatraljao i pružio se niz padinu koliko sam dug i širok. Iskoristio sam trenutak i bacio pogled unazad. Imao sam što i vidjeti. Zadihani Ramones Indijanac mesmeriziran digitalnom igračkicom. Šokiraš me majke miiii!!! urlao je Nele a ovaj je naceren skakutao u mjestu. Jasno sam vidio kako mu se jaja njišu. Uto je dotrčao drugi. Izgledao je kao da ga je netko udario nogom u glavu. Nije izgledao popišano, mada znam da je i to bio. I nije bio toliko osupnut kutijicom što svira kroz dva velika muhina oka. Poskočio sam. Noge moje, vitezovi moji. I umjesto da poletim ja se strovalim u guduru zaklonjenu redom niskog grmlja. Propadao sam i kotrljao se po mekanoj smrdljivoj zemlji. Zemlja u ustima, blato u očima, trunje u gaćama… Svakim udarom ruksak je amortizirao na mom zatiljku. Kad sam se napokon zaustavio, sjedio sam na podu, lica i ruku punih blata. Odjednom je nešto lupnulo iza mene. Okrenuo sam se i ugledao popišanca. Nisam ga imao vremena proučavati no zapazio sam da je potpuno gol, osim špagice zavezane oko penisa, da mu je glava dobrano razbijena i da je ljut kao jazavac na amfetaminu. Srećom, puhalicu nije imao, no imao je nekakvu sjekiru, toljagu, što li, u ruci. I lijanu s omčom u drugoj. Izveo sam trzaj da se podignem, no ovaj mi je već nabacio laso oko vrata i zategao toliko da sam se izvrnuo na leđa, odnosno ranac. Mislim da je Ramones dobacio drugi kraj lijane kolegi koji je stajao gore, na vrhu gudure. Počeli su me divljački vući. Podsjetio me na zvučnik s ovih modernih televizija. Tako mali a tako moćan. Čupali su i vukli snažno i predano, pa sam jako brzo stigao preko petmetarske kosine na vrh. E sad sam gotov, pomislio sam. Imao sam i na osnovu čega zauzeti taj stav, pošto je popišanac zategao omču unazad, pa kad sam izvinuo glavu stavio mi nož pod onako ponuđen vrat. Ipak postoji gori dodir od oznojenog proletera u gužvi zagrebačkog tramvaja. Odjednom je onaj drugi počeo nešto vikati na popišanca. Ovaj mu je uzvratio pa izveo gestu šakom prema ustima, i odmah je spustio na trbuh gladeći ga usput. Nije moguće, pomislio sam. Toliko sam proputovao da bih sada nekome bio večera. Srećom sam krupan tip pa će bar cijelo selo biti sito. Valjda. Dakle drugi se pokucao kažiprstom po sljepoočnici i pokazao rukom u daljinu. Valjda su procijenili da sam pretežak, nije im se dalo nositi predimenzioniranog bijelca. Popišanac je ponovio pokret da je gladan, još uvijek držeći oštricu pod mojim grlom. Prisjetio sam se da sam bježeći pokupio strelicu s poda, no nisam imao pojma gdje i kad mi je ispala. Ukoliko mi ovo nije stratište, možda se i izvučem. No, nisam ni završio misao, kad se odjednom začuo meni sad već dobro poznati zvuk puhaljke. Nož pod mojim grlom pao je na tlo, a odmah za njim i cijeli popišanac. Iz grla mu je virila strelica. Kad te neće, neće. Onaj drugi je, uz urnebesno kričanje pobjegao u džunglu. Mp3 u njegovoj ruci još uvijek je svirao. Nisam čuo koja je stvar bila, ali sam se nadao da će mu se nekako aktivirati fajl za belaj. Oko mene se sad počelo okupljati, očito drugo pleme. Imali su nekakve poluirokezice, kosti u nosu i penis vezan povijušom da im ne klapara dok hodaju. Prilazili su mi oprezno i polako. Ja sam se, naravno, ponašao kao čovjek koji je upravo, guvernerovim dekretom, skinut s električne stolice. Strgnuo sam omču s vrata, zatim ranac s leđa, ustao, otresao prašinu sa sebe, pa raširio ruke prema najbližem Indijancu i iz sveg grla zapjevao: Dobro mi došel, prijatel. To ih je očito opustilo, pa su se sjatili oko mene, pipkali me i smijali se. Onda sam ja pipkao njih, klanjao se u znak zahvalnosti i govorio, Kroacia, Davor Šuker, Dubrovnik... Gledali su me, smijujili se i blebetali nešto. Očito je da nisu pratili Svjetsko prvenstvo '98. Dvojica su se izdvojila iz skupine, usjekla neku motku pa na nju privezali još trzajućeg popišanca. Uprtili su motku i krenuli u, pretpostavljam, smjeru istoka. Očito glavni među njima, dao mi je znak da ga slijedim, pa sam to drage volje i učinio. Izašli smo na čistinu, pregazili nisku brzu i široku rijeku, pa ušli u džunglu. Dvojica su išla naprijed, mašući mačetama, za njima ona dva s popišancem, pa ja i kolovođa i još dvojica iza nas. Vijugava šetnja kroz džunglu bila je prilično zabavna. Bez velikih uspona i spustova, bez izbjegavanja živog blata, bez zmijurina koje vise s grana, i s tek pokojim preskakanjem srušenog debla. Pokušao sam uspostaviti kontakt s poglavicom, ali ovaj je samo slijegao ramenima, ponavljao neku čudnu riječ i gurkao me da hodam. U selo smo stigli za nepun satak. I na ulazu u selo spazio sam simbol koji sam već vidio; dva prekrižena koplja, povezana mrtvom zmijom. Posljednji put kad sam to vidio moji vodiči i nosači su pobacali sve sa sebe i panično pokazivali na znak, uzvikujući los kanibaleros, los kanibaleros, da bi se potom izgubili u džungli smjerom iz kojeg smo upravo bili stigli. Pošto sam na internetu saznao da ovdje najvjerojatnije nema ljudoždera, shvatio sam to kao znak da možda nisu zadovoljni omjerom plaće i rada. Krenuo sam za njima da im ponudim veću plaću, no bili su prebrzi. Odoše...

Uskoro sam sjedio u sjeni nekakve voćke i pijuckao nešto oporo što mi je kružilo ne samo probavnim traktom, nego cijelim tijelom, komešajući valove energije od nožnog palca do tjemena. Postajao sam sve opušteniji i veseliji, mada o intenzitetu veselja ne bi trebao govoriti čovjek kojem je maloprije skinut nož s grla. Gotovo svi seljani su se skupili oko mene, smijuljili se i pipkali me čas za rame, čas za listove nogu. Djeca su me širom razjapljenih očiju gledala skrivena iza majki, majke su mi se unosile u lice pridržavajući obješene gole sise, a muškarci su me veselo tapšali. Odjednom sam osjetio miris pečenja. Izvio sam glavu da preko okupljenih vidim što to miriše. Bilo bi bolje da nisam. Nasred sela gorjela je vatra, a iznad nje se, valjda na onoj istoj motki na kojoj je i donesen, okretao popišanac. Prigovorio sam poglavici da ga neću jesti ukoliko ga nisu dobro oprali prije začinjavanja. Naravno da me nije razumio, samo me je potapšao, po petstoti put, valjda.

Dvojica su stajali oko ražnja; jedan je navlačio žar, a drugi izigravao elektromotor. I onda je onaj zadužen na žar pokazao prema suncu, koje je već dobrano zapadalo. Drugi je klimnuo glavom pa su se obojica zaputili prema grupi zbijenoj oko mene. Progurali su se prilično bezobzirno, još bezobzirnije me uhvatili ispod miške i podigli me. Hodao sam s njima i, mada je piće djelovalo i na koordinaciju, nije bilo stvarne potrebe da me pridržavaju. Pogledom sam tražio kuda me vode. Ostatak skupine nas je slijedio. Prošli smo pokraj ražnja i produžili prema sljedećoj vatri. Skamenio sam se od onog što sam vidio, sad je bilo svrhe da me pridržavaju. Naime, iznad sljedeće vatre stajao je ogromni kotao u kojem je ključala voda. Pogledao sam poglavicu; upravo se oblizivao. Pogledao sam desnog pridrživača, imao je izraz lica Vinka Coce kad namiriše janjetinu.
Nije moguće, pomislio sam. Zar im popišanac nije dovoljan? Zar, uostalom, ne bi juhu trebali služiti prije pečenja?
Ukopao sam se u mjestu razgrnuvši ove što su me držali, unio se poglavici u lice i izderao se: - E pa stvarno ste izdiguzice!!!

Petar Ćorić rođen je u osvit 1971. u Hagenu, Njemačka, odakle seli u Sinj gdje pohađa osnovnu školu, zatim seli u Podstranu kraj Splita, gdje i danas živi. Sa šesnaest upoznaje čari planinarstva i speleologije, što ostavlja velik trag na ostatku života. Završava za elektrotehničara i koju godinu kasnije priključuje se ZNG-u. Umirovljen kao dočasnik HV-a 2003.
Zbog nesanice počinje pisati…
Danas oženjen suprugom Sanjom, vlastitom muzom i podrškom, nema djece. Mašta o biodinamičkoj farmi s jednom kravom i dvije koze, na kojoj se neće puštati krv.
Piše od sumraka do zore, društveno neaktivan, politički mrtav. Često ljut.