Priča o dvije tvornice

 Prije nekoliko tjedana s dvoje mojih prijatelja - Tanjom i Goranom - stajala sam na rubu gusto obraslog šumarka, s trasom pruge iza naših leđa. Bio je sumrak i naš prvi pokušaj koračanja kroz visoku travu bio je osujećen komarcima. Povukli smo se u obližnju Billu i tamo se, iza senzorskih vrata, intenzivno mazali nečim sličnim Autanu, dok nam svaki centimetar kože nije bio zaštićen. Ponosni na kemijski miris koji se širio kao oblak oko nas, krenuli smo opet prema šumi, ovaj put neuništivi! Uskoro se cesta i pruga više nisu vidjele i svugdje oko nas pružala se visoka, žuta trava. Bilo je čudno to mjesto, divlje, bez znakova civilizacije, a opet se u njemu mogla osjetiti ljudska ruka. Nakon nekog vremena, pojavili su se, udaljeni pedesetak metara od naše stazice, metalni objekti, veliki, apstraktni i tihi kao da su iz svemira pali tu na ovo mjesto. No, mi smo znali otkud su. Zbog toga smo tu i došli.

Trava se pretvarala u šumu i na našem krivudavom putu povremeno bi se našla lampa koja je svijetlila u postupno padajućem mraku. Da podigne sablasnu atmosferu, netko od nas  izjavio je da ovo sliči na Dosje X, i dok smo se svi smijali tome, Goran je kradom pustio uvodnu špicu spomenute serije pa nas je na trenutak uplašio.

Zemljište po kojem smo hodali  pripadalo je Željezari Sisak, trećoj najvećoj tvornici željeza u bivšoj Jugoslaviji. Izgrađena još tijekom 30-ih godina u tom industrijskom gradu, u poslijeratnim godinama tvornica je naglo porasla te doprinijela razvoju cijelog novog društvenog sloja u Sisku. Radničko naselje Caprag u tom je razdoblju postalo jedno od najvećih gradilišta bivše Jugoslavije, izgradivši 1457 stambenih jedinica, školu i vrtić, gradski bazen, sportsku dvoranu s preko 20 sportskih igrališta, ambulante, knjižnicu, dom kulture, foto i radio klub. Skulpture pored kojih smo ranije prolazili bile su raspoređene po čitavom tvorničkom kompleksu te po naselju Caprag. Među njima su i poznata djela umjetnika kao što su Dušan Džamonja, Ivan Kozarić, Ratko Petrić, Milena Lah, Peruško Bogdanić i mnogi drugi koji su pripadali likovnoj koloniji pod okriljem Željezare.

Sami pogoni nalaze se južno od grada, blizu ušća Save i Kupe. Proizvodnja čelika je počinjala u visokim pećima paklenog izgleda te se nastavljala kroz više hala. Ove hale su bile povezane lakom prugom koja kad se gleda iz zraka iscrtava proizvodni proces.

Od kraja 1980-ih tvornica prolazi kroz turbulentna razdolja. U zadnjih nekoliko godina proces proizvodnje čelika potpuno se modernizirao i, iako tvornica i dalje proizvodi velike količine čelika, potrebno je daleko manje radne snage nego prije. Neki od velikih prostora koji su se ranije koristili sada su potpuno prazni. I sve je bilo i ostalo okruženo visokom šumom, nevidljivo za vanjski svijet.

Upravo u toj šumi kretali smo se mi. Festival Željezara na koji smo išli bio je osmišljen s ciljem da taj golemi, djelomično prazni industrijski pogon, bude cijenjen kao industrijska baština te da se razmisli o njegovoj budućnosti. Došli smo do narančaste ograde, gdje smo ušli na poljanu s pozornicom na kojoj su svirali bendovi. S lijeve strane nalazila se visoka dugačka zgrada, odavno izvan funkcije. U njenom liftu trebalo je stisnuti broj 4 da se stigne na kat izložbe. Tu su bili umjetnički radovi vezani za tvornicu. Neki od njih bili su nostalgični - sastojeći se od starih razglednica; neki su bili ljutiti - pozivajući se na prijašnja vremena i kritizirajući zaborav i sadašnji sustav, a neki čisto dokumentarni. Dok smo ih gledali, pitala sam se koji su moji osjećaji prema ovoj tvornici. Što god sam tada osjećala, kasnije sam bila zahvalna što me netko natjerao da o tome uopće razmišljam. Što će stvarno biti s praznim prostorima tvornice? Što bi mogli postati? Nasljeđe o kojem nisam ni znala do prije par tjedana.

Festival je bio dobro osmišljen, zanimljiv. Više puta na dan postojale su ture pogona tvornice koje je vodio inženjer zaposlen u željezari. Tri dana za redom bile su svirke bendova i tribine koje su pričale o prošlosti i budućnosti napuštenih dijelova tvornice. Bilo je i puno mana festivala, od kojih je najveća bila da su stanovnici Siska gotovo potpuno zaobišli Festival. Iako ih je nekad mnogo radilo u toj tvornici, čini se da im program festivala nije bio dovoljno blizak.

Sada se dižemo iznad poljane i čitav se kompleks smanjuje. Letimo par stotina kilometara jugoistočno u Sinj i posjećujemo opet Jelenu i njene prijatelje Nikolu i Draganu. Oni se trenutno bave organizacijom izložbe o kolektivnoj memoriji bivše tvornice Dalmatinka u Sinju, a 29. srpnja održat će se, u Galeriji Sikirica, i Tribina o kulturi sjećanja . Za razliku od Siska, Sinj je manji grad koji je prije izgradnje Dalmatinke bio ruralno područje. Dalmatinka, koju je projektirao poznati arhitekt industrijske arhitekture, Lavoslav Horvata, jednom je bila najveća tvornica prediva i konca u Jugoslaviji. Nakon privatizacije 90-ih godina i nakon gubitka velikog tržišta raspadom bivše zemlje, tvornica se konačno zatvorila 2009. godine. Međutim, njezin utjecaj na Sinj vidljiv je i danas. Izgradnjom tvornice proširio se vodovodni sustav na kojem je grad kasnije rastao. Izgradile su se brojne zgrade sa stanovima za radnike, a i mnogi drugi mogli su dobiti beskamatne kredite za izgradnju kuća. Osim ovih velikih pothvata industrija je služila i kao osnova oko koje su ljudi mogli izgraditi svoje živote. Tvornica je imala svoje sportske klubove, glazbene grupe, radničke novine, ljetovališta te organizirala puno malih događanja. Napravljen je gradski bazen koji je i dan danas u funkciji. Svi ovi sadržaji bili su scenografija nečijih životnih priča, sjećanja, poimanja sebe. Tako je tvornica je bila pogon za velike i male stvari.

Čini mi se da je baš to namjera organizatora tribine: izložbom prikazati tu simbiozu velikog pogona i svakodnevnog života. Iako ova buduća tribina i Festival Željezare imaju sličnu tematiku, tribina o Dalmatinki na ovaj se način približava ljudima. Priprema se dokumentarac koji se fokusira na priče bivših radnika Dalmatinke i njihova iskustva. Za kasniju izložbu marljivo se skeniraju razne stare fotografije, letci, novine i reklame koje su pokazivale kreativne proizvode pravljene u tvornici. Stanovnici Sinja pozvani su donijeti ove predmete u Galeriju Sikiricu u gradu te se tako lokalna zajednica uključuje u cijeli projekt.

Cilj je organizatora ovih događaja educirati pogotovo mlađu generaciju o ovoj pomalo zaboravljenoj baštini i osloniti se na njih da je prenose dalje. Mislim da ideje koje će biti izkazane u budućoj izložbi ne pripadaju nužno nekom političkom sustavu ranijeg vremena, već nečemu osnovnijem – ljudskoj želji da se zajedno nešto dobro doprinese svojoj zajednicu, sebi i za buduće generacije.

Jednom sam vidjela Dalmatinku, samo kroz prozor automobila u kojem sam se nalazila. Sjedi u tišini, kao one skulpture oko Željezare, čekajući možda novi život u obliku neke nove proizvodnje ili programa. Ili možda čeka da je sruše. Ali, ipak mislim da taj dan još nije došao – danas se još osjeća njena prisutnost.