Priča iz Amerike

Kako izgleda život srednjoškolca u Americi? Filip Puljiz, maturant splitske treće gimnazije, proveo je treći razred srednje škole u Americi, a nama je opisao svoje iskustvo.

Kako je sve počelo

U ljeto 2016. moja me baba pitala: ”File, bi li ti u Ameriku ko šta je išla Laura?” Laura je moja rodica koja je završila treći srednje u Ohiju prije osam godina i lijepo pričala o svom iskustvu. Ona me uputila u beskrajni proces prijave za ASSIST stipendiju u kojoj sudjeluje veliki broj američkih privatnih škola. Nakon brojnih eseja, testova i intervjua saznao sam gdje ću ići u školu: u mušku školu Belmont Hill u Belmontu u državi Massachusetts. “Samo da nije u sri’ ničega”, molio sam dok se učitavala Googleova karta. “To!”, uskliknuo sam jer je Belmont blizu Bostona, a graniči s Cambridgeom u kojem se nalaze sveučilišta Harvard i MIT. Do mog odlaska od kuće uzbuđenje je samo raslo.

Prvi dojmovi

Napokon je došao taj dan. Ukrcao sam se u avion i sletio u Boston, skupa s dvije Zagrepčanke koje su također dobile istu stipendiju, no za škole u Texasu i Georgiji. Vani sunce, a meni u glavi noć. Na aerodromu su nas čekali predstavnici ASSISTA i dobitnici stipendija iz ostalih država. Kad sam izašao iz zgrade, kao da su u mene puhali fenovi iz svih smjerova. Nije se dalo disati. Još nam je teže bilo kad smo saznali da u školi Pomfret School, internatu u Pomfretu u Connecticutu, u kojemu će svi ASSIST-ovi stipendisti imati upoznavanje i sastanke nekoliko dana, neće biti klime. Autobusu koji nas je vozio do Pomfreta su se vrata otvarala ručno. “Ovo nema ni u Prometa! Di san ja to doša?”, mislio sam razočaravši se u američke autobuse. Tome je išlo u prilog i to što je uz autocestu stajao odašiljač kojega su Amerikanci pokušali maskirati kao stablo. Nisam mogao dočekati trenutak kada ću zaspati. Kroz Pomfret tekla je smeđa rijeka sa sivim slapovima. Napokon smo stigli u Pomfret School koja me podsjećala na školu iz filma Društvo mrtvih pjesnika. Tu sam proveo nekoliko dana upoznavajući ljude iz cijelog svijeta. Uživao sam, iako nigdje nije bilo klime. Posjetili smo Boston i Cambridge, mjesta koja će mi kasnije postati ono što je Solinjanima i Kaštelanima Split.

A onda je došao dan kada je prestala idila. Došao sam u Arlington u državi Massachusetts, u kuću jednog nastavnika iz škole Belmont Hill. Njegova je obitelj bila dobra prema meni, ali nikoga nisam poznavao. Teško mi je padalo što nemam s kim popričati uživo, što ne znam nikoga svojih godina. S njima sam otišao na njihovu vikendicu u blizini sveučilišta Dartmouth u državi New Hampshire. Vrijeme sam kratio čitajući knjigu 1491 koja mi je bila lektira. Ona mi je pomogla u shvaćanju američke povijesti.

Uskoro smo se vratili u Arlington. Nastavnik me odveo na druženje mog novog razreda koje se tradicionalno održava u kući jednog od učenika prije početka školske godine. “Di san ja ovo doša?” Ispred kuće gdje se druženje održavalo bili su parkirani većinom džipovi. Mercedes, BMW, audi, land roveri i volvo bile su najčešće marke. Kuća je bila poput moje zgrade. “Filipe, jesi moga ostat’ u MIOC-a?” Iza kuće su bili moji razredni kolege. Nisu izgledali kao ljudi koji su vlasnici navedenih vozila u Hrvatskoj. Nosili su patike za trčanje ili mokasinke Sperry, kratke hlače i košulje u jarkim bojama. Nitko nije pušio niti je bilo alkohola. Vrtjeli su štapiće sa sljezovim kolačićima (koji nisu od sljeza) iznad vatre. Svi su me gledali čudno. Upoznao sam se s nekima od njih, ali mi se nije činilo kao da pripadam u takvo okruženje. Jedan je gledao neki mjuzikl Hamilton i platio preko tisuću dolara za ulaznicu. “Nevjerojatno! Pozornica se vrtjela!”, bile su njegove riječi. Pitali su me iz koje škole dolazim i pokušali izgovoriti Treća gimnazija. Mnogo mi ih je reklo: “Ja ne bih nikad učinio nešto kao što si ti učinio”, mada je jedan od njih odlučio prvo polugodište provesti na Bahamima. Nisam se mogao zamisliti kao jedan od njih. Svi su se ponašali dobronamjerno, no neki mi se nisu činili takvima. “Sva srića da imamo Perišića, Mandžu, Modrića i Rakitića jer niko nebi zna odakle san.”

Prvi dani u novoj školi

Došao je i dan svih dana: prvi dan škole. Moj nastavnik i ja smo prolazili dugačkim hodnikom na čijim su zidovima visjeli reljefi koje su napravili svi bivši maturanti. Izgled škole me opet podsjetio na Društvo mrtvih pjesnika. Svi đaci nosili su modre sakoe i bijele hlače, osim mene. Ja sam nosio sivi sako i modre hlače. “Opet ja crna ovca. A di su ženske?”

Uzeli su jednog učenika da mi bude vodič prvi dan. Odveo me u informatičku učionicu. Nisam znao koristiti Mac-računalo. “Ko će produžit’ ruke da mogu micat miša po ovoj televiziji od ekrana?” Do mene je sjedio jedan drugi učenik i on mi je puno pomogao u korištenju Mac-a da bih postavio svoje lozinke za školsku e-poštu i WiFi. Onog vodiča nije bilo, pa me taj drugi učenik odveo u sportski centar. “Fala ti Bože, evo onih ormarića. Ja se već zabrinija di su.” Moj ormarić u svlačionici imao je čudan okrugli katanac s brojevima. Papir s lozinkom dali su nam u informatičkoj učionici, ali nisam znao kako je upisati. Taj mi je učenik pomogao otvoriti ga. Bavio se jedrenjem i pitao me za Tonča Stipanovića koji je nedavno u Riju osvojio broncu u laseru. Onda je uslijedilo službeno pojedinačno fotografiranje učenika. Na mojoj slici nije bilo smješka. Imali smo razredni sastanak. Prvo je pitanje bilo: “Je li Filip ovdje?” Situacija se ponovila u kapeli, dvorani, ne crkvici, u kojoj se okupi cijela škola barem jednom tjedno, samo što je ovoga puta cijela škola gledala u mene. “E ovo je isto ko u Društvu mrtvih pjesnika. I oni su imali neku kapelu.” Sjećam se s kim sam sjedio za ručkom taj prvi dan. I mogu reći da su ti ljudi na kraju godine bili moji najbolji prijatelji. Sjećam se i da je za ručak bila tjestenina punjena ricotta sirom u gotovoj šalši. Nije mi se svidjela i kad bih je kasnije jeo jer bi me podsjetila na sramotu prvog dana.

Popodne sam se uselio kod svoje prve od četiri obitelji s kojima sam živio. Legao sam u krevet i pogledao poruke na mobitelu. Jedna od njih bila je “Filipe, molimo za tebe!” Ta mi je poruka dala nadu da ja ovo mogu izdržati: “Drž’ se! Ako su te izabrali da dođeš, moš izdržat!” Od večere se sjećam jedino deserta, američkih keksa s čokoladom i s cimetom. Nije više bilo gorkog okusa punjene tjestenine u ustima.

Drugi sam dan imao nastavu. Na američkoj smo književnosti sjedili oko okruglog stola. Isto tako i na Američkoj povijesti. Na Matematici smo imali jednosjede, poput onih iz filmova i pametnu ploču. Popodne smo imali trening iz krosa. Nije bilo preteško, ali uskoro je postalo. Nakon što sam došao kući, otišao sam u papirnicu. “Vidi polica do plafona ko u Metroa, a ja očekiva Škatulu.” Domaćeg rada je bilo kao nikad u životu jer mi je teško bilo razumjeti tekst zadatka. Zaspao sam ne riješivši ih sve iako nisu bili teški.

Malo pomalo dani su prolazili. Na kraju dana bih znao reći: ”Nek’ je proša ovi dan da ga ne moran opet proživit’.” I tako je bilo prva tri mjeseca. Sve dok nisam otišao kod “tete” u državu New Jersey za Dan zahvalnosti. Tek sam tada uvidio priliku koja mi je dana i da je trebam cijeniti. I sezona krosa je prošla.

Privikavanje

A onda je došla neočekivana promjena obitelji. To mi je bio najveći šok u životu. Malo je nedostajalo da se vratim kući. “Zašto mi nisu mogli reć’ prije?” Preselio sam se. Ponovno sam se morao naviknuti na drugo okruženje. Srećom, božićne sam praznike proveo na Floridi, kod vjenčane kume svojih roditelja. Nisam mogao vjerovati da je more na Floridi toplije na Božić nego kod nas ljeti. Onda je uslijedio povratak u snježnu maglu Nove Engleske i beskrajno čišćenje snijega. Na bostonskom glavnom trgu na Silvestrovo bile su izložene ledene skulpture, a ja nisam imao dovoljno toplu jaknu.

Nastava je počela trećeg siječnja, a nedugo zatim je uslijedila i promjena obitelji. Ovdje su pozvali baku iz Kanade rođenu u Italiji da im kuha. “Nema dalje.” S njom sam igrao briškulu. Govorila je mješavinu sicilijanskog narječja i engleskog. Npr. “Today nonna no cooksi. Nona striki.” Nonna mi je bila kao druga baba. Mogla me razumjeti kao nitko od ljudi s kojima sam boravio. Upoznao sam i neke Hrvate koji žive i rade u Bostonu i okolici. U mojoj je sobi visjela slika mog 3.c na kojem drže natpis “Filipe, volimo te!” Svaki dan kad bi mi bilo teško sjetio bih se njih i one poruke da mole za mene.

Za proljetne sam praznike išao sa školom u državu Kentucky volontirati. Osamnaesti sam rođendan proveo čisteći crnačko groblje iz Građanskog rata u Hopkinsvilleu. “Bolje rođendan u Boraji nego vamo. Bar ima janjetine.” Ali, osim toga bilo je lijepo. Upoznao sam mnogo ljudi koje inače ne bih vidio, naličje Amerike koje turisti ne vide - bijedu, siromaštvo, beznađe. Sjetio sam se Hrvatske. Pomagali smo volonterima o kojima ovisi život mnogih ljudi. Prenosili smo im namještaj, gnojili parkove, uređivali dvorišta, iznosili smeće, čistili groblje. Osjećao sam se sretnim što sam imao priliku biti od pomoći ljudima koji je trebaju i još jače shvatio privilegiju koja mi je dana. Osim u Kentuckyju, boravio sam i u državi New Hampshire kod školske psihologinje na tjedan dana jer je nova, četvrta, tj. početna obitelj, obitelj nastavnika, bila u na putu. S psihologinjinom kćeri na dva sam dana pohađao državnu školu u kojoj su satovi trajali i po 150 minuta i nije bilo zvona. Broj je ljudi u razredu bio malen, kao u Belmont Hillu, jedino nije izgledalo “ko hotel”. Vidio sam i kako se proizvodi javorov sirup, pogledao školski mjuzikl Footloose i skijao kroz šumu.

Prekretnica

Uslijedila je i maturalna večer, s pratiljom koju su mi našli prijatelji, a koju prije toga nisam upoznao. Cura je bila skroz dobra. Amerikanci ne nose normalno odijelo, nego smoking. Maturalna mi je bila najveća prekretnica što se tiče društvenog života. Krenuo sam se više družiti. Navikao sam na druge, a i oni na mene. Nije bilo više onog početnog straha uzrokovanog predrasudama. Imao sam odličnog trenera iz atletike koji me je ranije odvezao s natjecanja kako bih stigao na maturalnu večer.

Kod nove-stare obitelji mi je bilo dobro. Mogao sam u školu pješice. Blizu kuće bio je dućan, drogerija, bankomat, autobusna stanica i sve ostalo što mi je trebalo, za razliku od ostalih gradova u kojima sam živio. “Dobro je, ne moran svugdi auton.”

Najbolje je uslijedilo nakon završetka nastave. Išli smo na bejzbolsku utakmicu Red Soxa, u akvarij, na more u Rockport, u zabavni park Six Flags. Imao sam priliku slikati se s Davidom Ortizom, lokalnom bejzbolskom legendom, čiju sam zadnju utakmicu gledao. Posjetio sam i Berklee College of Music, gdje studira jedan Hrvat. Znao bih hodati i trčati niz Massachusettsku aveniju od kuće do Bostona. U istoj ulici toliko svjetova: privatne kuće, istočnjačke trgovine, sveučilišta, muzeji, koncertne dvorane, poslovne zgrade… Mnoštvo ljudi ili nitko na ulici. Autobusom broj jedan uputio bih se iz Cambridgea preko rijeke Charles u Boston. “As je svugdi as. Bija on u Solinu ili Cambridgeu. To je uvik puno i kasni. Bar u ovome klima radi.”

Dobio sam novi pogled na svijet i shvatio da imam još mnogo toga za vidjeti.