Uz pet sezona Povišice

Prije pet godina na Sceni 55 splitskog HNK prvi je put prikazana drama Povišica u režiji Gorana Golovka i izvedbi Alena Čelića, Anastasije Jankovske i Gorana Markovića. Predstava se otad izvodila golemi broj puta. Zrelo razmislivši, donijeli ste odluku da ćete i vi pogledati Povišicu. Ako ste je u jednoj od prethodnih sezona propustili, pritajili ste se i strpljivo čekali iduću izvedbu. Pretpostavimo, dakle, da ste u jednoj od prethodnih sezona propustili Povišicu i da ste vrebali iduću izvedbu. Iduću ste izvedbu, dakle, propustili ili je niste propustili. Pretpostavimo, kako bismo pojednostavnili – jer sve uvijek treba maksimalno pojednostavniti – da Povišicu niste propustili.

Upravo su pogodbene rečenice i niz pretpostavljenih situacija snažno jezično oružje autora drame Georgesa Pereca (napomenimo da je drama nastala prema njegovu romanu Kako kod šefa užicati povišicu) u nastojanju da prikaže neurozu pojedinca koji robuje kapitalističkom sistemu. Pridoda li se tome niz sadržajno praznih sintagmi, kao što su nesigurnost tržišta, devalvacija, politika gospodarstva te ponavljanje pojedinih suhoparnih rečenica (kao što je često slučaj u administrativnom diskursu), jasno je da je Perec bio itekako svjestan ne samo opasnosti jednog takvog ekonomskog sistema za čovjeka, nego i moći jezične prakse i razornosti praznih izraza za ljudsku komunikaciju, a koje često proizvodi upravo spomenuti sistem. Za razliku od suhoparnog radnog vijeka u golemoj kompaniji, koju prati jednako suhoparan jezik, Golovkova je Povišica, unatoč praznoj sceni, gusta sadržajem, i nakon pet godina izvedbe jednako dinamična i, nažalost, jednako aktualna i realistična, premda je riječ o teatru apsurda. 

I Jankovska, i Marković i Čelić – koji je u ovoj predstavi govorio isključivo tijelom – pokretima naglašavaju neurotičnost zaposlenika goleme tvrtke, prema čijem je on pravilniku samo sićušni pijun, dok je dojam gubitka identiteta (a možda i zdravog razuma) u kapitalističkoj mašineriji pojačan jednostavnim i praktičnim, ali efektnim kostimima (kostimografkinje Marije Žarak). Pridjevi koji vrijede za kostime vrijede i za kulisu pokrivenu plakatima koji sadrže brojne simbole suvremenog društva – od Wall Streeta do Googlea – evocirajući tako još jednu mračnu stranu kapitalizma – konzumerizam i dajući svojim šarenilom protutežu jednoličnim kostimima i sivim kazališnim daskama.

Vratolomije u pokretu prate izgovorne vratolomije Jankovske i Markovića, koji su uspješno odgovorili na zahtjev što su ga pred njih postavili i redatelj i dramski tekst. Plesom, simuliranjem vježbanja i hoda na modnoj pisti, čitavom paletom tonova kojima su obojili govor – od birokratskog do svečanog – te izmjenom brzine izgovora uspješno je razbijena statika dramskog teksta, a za istu je svrhu poslužio i zvuk: od iritantnog zvuka kojim vam računalo signalizira da je neku operaciju nemoguće izvesti (baš kao što je nemoguće dobiti povišicu) pa do pjesama Fever i Big Spender Peggy Lee, u snažnom kontrastu sa sumornošću i monotonijom života jednog bezličnog zaposlenika goleme kompanije, kojoj je on posvetio cijeli život.

Baš kao što dramski tekst koji vješto izgovaraju Jankovska i Marković vrvi pretpostavkama i mogućnostima, kondicionalima i futurima, i Čelićevi jednako vješti pokreti i mimika nerijetko imaju isti sadržaj. U tom je smislu Perecov humor, koji se iščitava kroz golemu glumačku snagu trojke na pozornici, zapravo više pirandellovski humorizam: komični prizori ne izazivaju samo smijeh, nego i melankoniju i sažaljenje. Bespomoćnost pojedinca koji robuje kapitalu može izazvati samo gorki smijeh koji s vremenom zanijemi. 

Zrelo razmislivši, donijeli ste odluku da ćete pogledati Povišicu. Povišicu ste ili uspjeli pogledati ili je niste uspjeli pogledati. Pretpostavimo, kako bismo pojednostavnili – jer sve uvijek treba maksimalno pojednostavniti – da ste Povišicu pogledali. Pretpostavimo da ste gledajući je – bili vi student, zaposlenik u golemoj bezličnoj kompaniji ili umirovljenik – prepoznali da ste se i sami nebrojeno puta našli u sličnoj kafkijanskoj situaciji; probijajući se kroz labirint uredskih odjeljaka i šaltera, probijali ste se kroz vlastitu neurozu konstruiranu nizom projekcija mogućih ishoda vašeg razgovora sa šefom, sa službenikom, s voditeljicom referade i možda ste na putu shvatili da ne želite, poput Perecova službenika koji želi povišicu, biti samo pijun koji će se cijeli život ponašati u skladu s pravilnikom.