Povratak kukca u splitski HNK

Preobrazba, kultno djelo Franza Kafke, ove će godine navršiti stotinu godina otkada je prvi put objavljeno, a prošle su skoro tri godine od premijerne dramske izvedbe tog istog književnog klasika u splitskom HNK-u koja je, osim na matičnoj Sceni 55, zaigrala u šibenskom i zadarskom kazalištu kao i u Kazalištu Marina Držića te na festivalima Gumbekovi dani i Gavelline večeri.

Bili su to dovoljni razlozi da se odlučim na ponovno gledanje splitske izvedbe priče o Gregoru Samsi, neshvaćenom pojedincu u svijetu u kojem su ljudi toliko međusobno otuđeni da ih ne dirne ni kad se jedan od njih pretvori u kukca. Minijaturno gledalište Scene 55 bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta, i to većinom srednjoškolcima koji su dobili priliku doživjeti lektirno djelo na jedan drugačiji način, zahvaljujući Ivanu Plazibatu koji se uhvatio u koštac s dramatizacijom književnog predloška.

Nikša Arčanin prvi je put predstavio svoju verziju Gregora splitskoj publici još kao student završne godine Odsjeka za glumu na Umjetničkoj akademiji, i već je tada, unatoč činjenici da Gregor progovori svega dva puta, na početku i na kraju predstave, uspješno vladao scenom i ponio predstavu na golim leđima dok je puzao i vukao se s jednog na drugi kraj scene, ispitujući svijet oko sebe dlanovima koji su oponašali ticala kukca. Scenski pokret (za koji je zaslužna Maja Marjančić) blijedog ogoljelog Arčanina fokalna je točka ove predstave, ono što svaki gledatelj iščekuje kada kupi kartu za predstavu u kojoj netko u jednom trenutku treba postati kukac. Služeći se samo vlastitim tijelom i tankim slojem ljepljive paste kojim je premazan, Arčanin uspijeva stvoriti svoju verziju kukca koju svatko u publici može percipirati na svoj način – kao što se dogodi i kada čitamo Kafkin izvornik.

Ostatak glumačke ekipe čine Nikola Ivošević (otac), Tajana Jovanović (majka), Andrea Mladinić (Greta Samsa), Nenad Srdelić i Vicko Bilandžić (Gregorovi poslovni suradnici), a jednostavna i efektna scenografija Ozrena Bakotića i zaigrana glazba Gorana Tudora izvrsno su upotpunile scenske izvedbe i dale predstavi dodatnu dozu šarma i imaginativnosti.

Nadopisani dijalozi možda su mogli biti uspješniji, kao što bi i kraj možda bio upečatljiviji da Gregor nije dobio priliku za završnim monologom. Odnos između Grete i Gregora prikazan je tek površno, a ni vlastita preobrazba koju ova djevojka proživljava u originalu ovdje kao da je u potpunosti nepostojeća, pa je ona prikazana tek kao tinejdžerica kojoj je brat smetnja u ostvarenju sna da upiše konzervatorij.

Svejedno, priča o jedinki koja je drugačija, neshvaćena i odbačena u svijetu koji sve procjenjuje kroz korisnost, novac i reprezentativnost, uspjeva isplivati i kada se stavi u kazališne okvire. Čini mi se da je tako prije svega zbog niza suprotnosti koje se isprepliću na sceni i u izvedbama; suprotnost između iskarikiranih kostima (Petra Dančević) i ogoljenog Gregorovog tijela, njegove šutnje i buke koju konstatno stvaraju ljudi oko njega, majčinih riječi koje zvuče kao da ih izgovara psihotična osoba i očevog zapomaganja „eto meni mira pod stare dane“, razočaranog što sin ne prihvati teret svijeta i svakodnevice, i napokon se pobrine za njega, kada se već on cijeli život brinuo za sve njih.

Iako se riječ kukac stalno provlači kroz predstavu, iako Gregor plazi po podu i ponaša se poput neke čudne verzije kukca, riječi koje mu upućuju svi oko njega lako se mogu prebaciti u bilo koju situaciju u kojoj je jedan član kolektiva izgubljen i ne funkcionira na način na koji se od njega očekuje. Tada Gregor postaje sin koji se bori s depresijom, izborom karijere, krizom identiteta... Slijed možete nastaviti sami. I tu je ona prava vrijednost i svevremenost ovog klasika za koji vjerujem da će i sljedećih stotinu godina pričati priču koju će prepoznavati generacije za generacijama.