PRSP - postreferendumski stres
Nemamo kvalitetne alternative. Ta činjenica, naravno, vuče pitanje zašto je tako, ali to je jedna druga, tužna priča. Manje kvalitetna alternativa bi bila, u ovim uvjetima, da postanemo država trećeg svijeta s tradicionalno nesposobnom vlašću.
Postat ćemo kolonija. Potaknut će razvoj. Unaprijediti zakone. Unazaditi kvalitetu života.... Tema je prošla sve zone, od totalitarizma do direktne demokracije. Srećom je gotovo.
Ovih smo dana svi bili svjedoci pomalo suludom i iznimno površnom bombardiranju. Možda je bio referendum za EU, ali ga je pratila naša aura; prava tragikomično- psihodelična rapsodija, za smijati se i plakati, veseliti i ljutiti, čovjek samo ovdje može proživjeti takve bipolarne osjećaje.
Idejno sam proeuropski orijentiran, ali s dobrom dozom stečene euroskepse. Osobno sam dobro upoznat s nominalnim djelovanjem i funkcioniranjem EU-a i zadovoljan time. To je definitivno najnapredniji društveni sistem trenutno na svijetu. Ali samo nominalno. Realnost je druga priča. I hrvatski ustav je nominalno dobar, pravedan. Ali u ovom kupusu od države, u kojem teško da bi se moglo naći mjesta za te riječi, analogija je jasna. Isto tako, nominalno, svi smo trebali biti adekvatno informirani.
Potemkinova sela
A što se dogodilo? Prvo smo dobili apsolutno pristrane „spotove“ čiji su kreatori očito procijenili da je lobotomija legalna i obvezna operacija u Hrvatskoj. Naša vrla vlast i ostali pobornici ulaska Hrvatske u EU pri nagovaranju građana zvučali su kao lokalni kvartovski likovi s deluzijama o sebi koji su se uhvatili faćkat nedužne žrtve zalutale u kvartovski kafić. U svoj toj retorici nisu našli ni minimalno mjesta za nekakvu dozu (zdrave) kritike.
Na svako konkretno pitanje o EU upućeno intelektualcima, političarima i javnim osobama nisu se dobivali nikakvi konkretni odgovori. Mislim da većina njih nije ni sama bila svjesna što se događa. Po njima smo trebali u Europu naprosto jer je to – Europa.
Većina onih za je bilo vrlo neuvjerljivo. Kao da jednostavno nisu vladali gradivom. Mediji su nas navikli na svoju nekonzistenciju pa su se od nekritičkog gukanja za ulazak u EU nakon referenduma okrenuli na invazivno kritiziranje. Davno su oni napustili svoju ulogu društvenog regulatora, reagiraju samo na konflikte pa ih ne želim smatrati ikakvim faktorom. Ali oni protiv su mi bili posebno zanimljivija priča.
Glasni dio je, po uobičajenoj shemi, bio za ništa. Bez argumenata, većina je bila dio palete ekstrema (crna, crvena, zelena…) te su opetovano koristili svoje drama queen uloge u hrvatskoj javnosti. Razni Pernari, neartikulirani ispadi HSP-a ili ona jedinka što je skidala zastavu EU-a s Banovine pa je kasnije ispalila da EU podržava gay paradu. Od svih latentnih opasnosti koje čekaju Hrvatsku izabrala je baš onu najveću .
Možda bi ih i prihvatio kao temelje opozicije da nisam u komunikaciji s onom prisebnijom strujom koja je bila protiv i koja je imala kvalitetne argumente. Bilo je tu jezgrovitijih rasprava koje su i mene, prilično utemeljenog eurofila, mučile bar na emocionalnoj razini.
U nadi je spas
Kad sam stavio svoje reakcionističke emocije sa strane, racionalnost je pokazala širu sliku i dala odgovor. On je bio za, kao i odgovor većine naših sugrađana. Zašto? Nemamo kvalitetne alternative. Ta činjenica, naravno, vuče pitanje zašto je tako, ali to je jedna druga, tužna priča. Manje kvalitetna alternativa bi bila, u ovim uvjetima, da postanemo država trećeg svijeta s tradicionalno nesposobnom vlašću.
Problemi EU-a su izašli na vidjelo, sad su svima očigledni, a neoliberalni sistem se pokazao kao HDZ-ova vlast – uza sve nasilno krpanje tekućih situacija te kompulzivno zaduživanje i kontinuiranu neodrživu eksploataciju, sistem je jednostavno loš. Uvijek je bio, samo je sad konačno došao na naplatu. Mislim da je upravo neoliberalizam srž problema.
No naša priča ide i dublje; slušajući strahove euroskeptika da ćemo postati kolonija kad uđemo EU, moram (im) prvo reći da gospodarski mi već jesmo kolonija. Al nisu nas oni kupili već smo se mi prodali. Famozni neoliberalizam koji je nama i ostalim sretnim zemljama iznjedrio tranziciju koju su naše političke elite prihvatile i upotrijebile na najgori mogući način, postavio je odličnu platformu za ovo što se dogodilo. A kada uđete malo u brojke shvatite da je još gore nego se čini. Jedini način nekakvog saniranja ovog, kod nas dodatno mutiranog, sistema su znanja o novim opcijama i putovima koja su nam, realno, dostupnija u EU-a (pri tome ne mislim samo na politički nego i na akademski aspekt).
Tu su još i problemi posttranzicijskog društva koji su nas zatvorili u krug iz kojeg, sa stečenim vrijednostima u ovih 20ak godina, teško možemo samoinicijativno izaći. Baš u toj sferi imam najveće nade - da ćemo utjecaj primiti na kulturološkoj i civilizacijskoj razini te da će se ovaj deformirani sistem vrijednosti s vremenom dovesti na razinu koja će omogućiti napredak.
Unatoč mojim zaključcima i uvjerenjima, moram priznati da ne mogu negirati ni neka euroskeptična mišljenja. Ali tu nema pravog ili krivog odgovora, stvar je u različitim perspektivama. Nekome je ovo pobjeda, nekome poraz; u svom slučaju dobrim dijelom ću se prepustiti nekakvom idealističko-optimističnom uvjerenju da će stvari ovim smjerom krenuti na bolje. Ali i ovaj drugi dio će uvijek biti tu, spreman na otpor – dio koji je nužan za psihičku stabilnost pojedinca u hrvatskom društvu.