Porijeklo glazbe

Svi vole glazbu. Neki više, neki manje, ali činjenica je da nema čovjeka kojem ova, možda najljepša i najugodnija umjetnost, nije draga. Može nas nasmijati, rasplesati, oraspoložiti, rasplakati, izmamiti cijelu paletu osjećaja iz našeg bića, a da toga nismo ni svjesni. Povijesno gledajući, odraz je vremena u kojem je nastala. Ono duhovno u njoj, s kojim poprima svoju povijesnost, oblikuje akustički materijal u tonsku umjetnost.

Danas uzimamo zdravo za gotovo promjene u glazbi. One su u trenutku kada su se događale, bile revolucija. Sada, kada nam je odmah dostupna putem interneta, televizije, radija i raznih audio uređaja, nismo ni svjesni da se, ne tako davno - u 19. stoljeću, simfonija mogla čuti svega četiri do pet puta u životu.

Imajući to na umu, postavlja se pitanje otkuda glazba? Kako je nastala? Znanstvenici i istraživači, pokušavajući dati odgovor, razvili su nekoliko teorija još krajem 18. stoljeća koje postanak glazbe vežu za glasanje životinja, poklike kao signale, emocionalne uzvike ili magiju. Rješenje se krije i u najstarijim izvorima glazbe: instrumentima starog kamenog doba, egipatskim slikovnim prikazima iz 3. tisućljeća prije Krista i grčkoj slovnoj notaciji iz 3. stoljeća prije Krista i raznim zapisima o glazbi: pjesme, kronike, teorije...

Za nastanak glazbe nije važan samo ton, nego je značajan i ulazak glazbe u poslove kao pomoć čovjeku da ih lakše obavi. Jedan od prvih takvih procesa jest magija koja ima veliko značenje u životu drevnog čovjeka. Pripisuje joj sve prirodne pojave kojih se isprva boji. Magijskim pjevom doziva kišu i lijepo vrijeme, kroti životinje, traži porod muškog djeteta te sreću u ratnim pohodima (predstavlja neprijatelja u pantomimičkoj igri gdje pobijeđeni padaju) i lovu (crta životinjske oblike na tlu i bode ih kopljem pjevajući određene napjeve uvjeren da će lov biti obilan).

Iako je na nižem razvojnom stupnju glazba u tijesnoj vezi s motorikom životne svakodnevice u kojoj čovjek beskonačno ponavlja pokrete dok radi u polju (pjesme vezane uz proizvodni proces) ili izrađuje oružje (radne pjesme), u ritualima vidimo isto što i u današnjoj glazbi: spoj riječi i tona, ponavljanje pojedinih pjevanih ulomaka, brigu oko izvedbe, začetke dramskog roda zbog suradnje zvuka, govora, pokreta i mimike. Melodija ima stalnu utvrđenu visinu, ali s ritmičkim nijansiranjem i raznolikošću tempa.

U daljem razvoju primitivne zajednice nastaju kolektivne pjesme i plesovi bez veze s magijom ili proizvodnjom, ratničke, pogrebne, ljubavne i herojske pjesme koje se pjevaju izmjenjivanjem skupina pjevača iste dobi ili spola. Javlja se i solist-pjevač, što je značajno jer se čovjek tada počinje izdvajati iz kolektiva suprotstavljajući mu se i tako stvarajući višeglasje u glazbi prvobitne zajednice. Plemena se međusobno natječu uz pjesmu i ples pri čemu glazba prima političko-socijalni život primitivne zajednice pripremajući plodno tlo za rast umjetnosti u antičkoj robovlasničkoj državi.

Budući da je glazba neraskidivo vezana za svakodnevicu čovjeka unutar prvobitne zajednice, ona je i ogledalo njegova socijalnog razvoja. Kako se čovjek i njegovo društvo više budu razvijali, to će biti vidljiviji utjecaj pozicije u kojoj se određena zajednica nalazi na glazbu, ali i pokušaj mijenjanja svijeta pomoću glazbe.

Prvi instrumenti

Prvi čovjek se služio instrumentima koje mu je dala priroda – glasom i rukom, prvim puhačkim instrumentom, odnosno prvom udaraljkom. Kada je htio ojačati glas, promijenio je funkciju svojih ruku te njima udarao po predmetu ili predmetom o predmet. Tako su nastale prve udaraljke od drva: ručni timpani (bubnjevi) iz Europe u 3. tisućljeću prije Krista, marimba (slična ksilofonu) u Africi i jugoistočnoj Aziji i zvučeće zvečke u obliku životinja ili ljudi. Puhačka glazbala su se izrađivala od kostiju ubijenog neprijatelja ili životinje i trske. Najstarija je falang-svirala od nožnih kostiju sobova koja je služila više kao signalni instrument za razliku od koštanih flauta koje su se upotrebljavale za izvođenje melodije. Prauzor žičanim instrumentima je glazbeni luk.

Najistaknutiji metalni puhački instrument iz brončanog doba je lur pronađen u Danskoj i zapadnoj Švedskoj. Punog i mekanog zvuka, lur se može naći u paru, a služio je jačanju intenziteta zvuka i akordnom sviranju. Sličan zvuk proizvodi i instrument australskih Aboridžina, didžeridu, drveno puhačko glazbalo koje se i danas može naći u ovoj australskoj zajednici.

Zvuk je odigrao ključnu ulogu u prapovijesti

Zvuk i slika su u paleolitiku bili nerazdvojni jer je zvuk određivao mjesto, sadržaj i kontekst crteža. Naime, nedavna istraživanja paleolitskog slikarstva otkrila su povezanost mjesta crteža i područja unutar špilja u kojima se javljaju vrlo jake rezonancije zvučnih stojnih valova što znači da je prvobitna društvena zajednica prepoznala, ispitala i zabilježila najvažnija svojstva zvuka još prije 40 000 godina! Paleolitski čovjek je koristio zvuk pri orijentaciji u špiljama po mraku: ispuštali su zvukove i tako se snalazili pomoću jeke što je bilo pitanje opstanka. Crteži predatora porodice mačaka smješteni su na lokacijama s prigušenim rezonancijama jer tišina u tom području znači nečujnost i nevidljivost mački dok vrebaju, a velike mesožderke mogu biti objašnjenje nestanka zvučnih refleksija na mjestima koja nazivamo akustički mrtvima. Kako su u tišini velike oči, nastaje primarni osjet: strah od smrti. Više o ovim novim otkrićima možete pogledati na linku.