Poraće posljednjeg rata

Katedrom starog mediteranskog sveučilišta kroz mrak se prolijevao glas iz kojeg se moglo naslutiti da je govornik već nebrojeno puta ponovio riječi koje je upravo izgovarao. Njegovo predavanje pratilo je izmjenjivanje fotografija na pozadinskom zidu, a sve je zajedno, više ili manje pozorno, slušalo i gledalo šezdesetak mladih ušiju i očiju.
- Bilo je strašno, kao što sigurno znate. Dječaci i djedovi upravljali su bespilotnim letjelicama, žene, djevojčice i bake proizvodile metke, a muškarci padali kao lišće u desetom mjesecu. Tragedija neviđenih razmjera, a počela je kako uvijek počinje. Nedostojnim razlogom. Rusija se po tko zna koji put svađala sa Zapadom, ponovno oko Ukrajine i Krima. Nastala situacija mogla se riješiti, u glavama tadašnjih čelnika, samo sukobom. Atomske bombe jedno su vrijeme odgađale rat, jer nitko se ne bi usudio, valjda ni zbog čega, riskirati kraj cijeloga planeta, a pogotovo ne zbog male razlike mišljenja, tko zna koje u proteklim stoljećima, koja, realno, nije trebala imati važnije reperkusije. No dogodilo se nešto nezamislivo, iz današnje perspektive gotovo nevjerojatno, predsjednici Amerike i Rusije sjeli su za stol u francuskoj Nici, te, 23. rujna 2034. godine, dogovorili rat bez atomskog oružja. Tajana, što nam to govori?
- Pa mislim da... - čuo se nemutirani glasić negdje iz sredine gledališta.
- Ustanite!
- Mislim da je to apsurd! - djevojka velikih očiju i tamne kose viknula je ustajući.
- Probajte koristiti više riječi u odgovorima, indeks će Vam biti zahvalan.

Svjetlo se upalilo, slajdovi nestali i sada su studenti jasno mogli vidjeti sijedog profesora u invalidskim kolicima.
- To poništava bit samog ratovanja, jednako su se mogli dogovoriti da partijom šaha odluče sudbinu svijeta.
- Zanimljivo. Manuel, što Vi mislite? – starac je kolica okrenuo u mjestu i sada se fokusirao na tamnoputog mladića koji je trebao više jesti.
- Slažem se s Tajanom, profesore.
- Što je danas? Ustanite! Elokventnije!
- Mislim da je rat u toj situaciji očito morao početi, mislim da je ratovati bilo važnije, nekima, od ishoda za koji se navodno borilo - izgovorio je mršavac ustajući i upirući dugačkim kažiprstom u glatki, sivi stol pred sobom.
- Aha! Znate, u ono vrijeme, prije trideset godina, imali smo ime za ljude kao što ste Vi, kolega Krstičeviću, ljude koji su mislili da je uvijek postojala skrivena agenda! Zvali smo ih teoretičari urote! Ta bi Vam etiketa prilijepila implikacije duševne bolesti ili, u najmanju ruku, neozbiljnosti u predratnom društvu. Budućnost je, kako to često čini, pokazala da su dušebrižnici, što je još jedna etiketa, bili u krivu. Kolega Basniću, spavate?
- Ne, profesore! - uspravio se dotjeran mladić u posljednjem redu, vidno stariji od ostalih kolega.
- Ustanite!
- Da, profesore!
- Je li kolega Krstičević u pravu? Jesu li postojali „neki“ koji su čak i profitirali od Posljednjeg rata?
- To je podložno intepretacijama i prije no što me prekinete naravno da ću elaborirati. – fakinskim se osmijehom valjda trudio skriti godište.
- Oh! Mudrijaš! Tu bi ste Vi etiketu dobili, Petre! – nasmijao se profesor, a besprijekorni ga zubi pomlade.
- Hvala... valjda. Naravno da su oni koji su trgovali oružjem možda financirali zapadne vlade i naravno da je to jedan od mogućih uzroka rata, ali jednako tako je i samovolja, te neovisnost Rusije pobacila kao koncept. Shvatili su svi da ratom vođenim tadašnjim naoružanjem mogu ili zgaziti svijet ili odustati, jer istrijebiti nije mogao, realno, nitko nikoga.
- Hvala, kolega, baš ste komformist, ali shvatili smo mi mnogo toga u Posljednjem ratu, recimo... Vi, Stankoviću, da čujem, kako ću Vas etiketirati?
- Što? - čupavi je dječačić, ozbiljna i vidno nezainteresirana izraza, podigao mutne oči.
- Što?!? Ustanite! Što smo naučili od Posljednjeg rata? - predavač je umalo pao iz kolica od siline kojom je udario po kotačima.
- Pa naučili smo da je bolje rapodijeliti vlast no grupirati u manji broj ruku. – prozborio je jedva ustajući.
- Odlično! Separatist! – profesor je odmahnuo rukom i okrenuo se. – Radošević, Vi!
- Upoznali smo aliene! – bujna brineta iz prvog reda naglo je ustala zbog čega su joj zalelujale jedva pokrivene grudi, na neskriveno zadovoljstvo obližnjih kolega koji bi zbog istog tog trenutka otišli u rat.
- Zaboga! Na predavanju, kojem je podvučena tema etiketiranje, tako osloviti našu svemirsku braću, koja su nam toliko pomogla... Radošević... Vi uopće... Računalo! Radošević, 15 ne zadovoljava! Radošević, sjednite!
- Ali, profesore, to nije...
- Što? To nije etiketa? Nema podsmijeha u Vašem tonu dok izgovarate tuđicu alien? Ne smještajte cijelu jednu civilizaciju u ladicu? Misle li Anunakiji da to nije etiketa?
- Nema podsmijeha u mom... - refleksno je grudi pokrila rukom braneći se.
- Možda i nema, ali to je put kojim trebate krenuti ako želite biti osoba koja si dopušta etiketiranje drugih, sebi jednakih! Sjednite! Imat ćete priliku. Burić!
- Da, profesore! – skočio je susjed potonje mlade dame jedva odvajajući pogled od nje.
- Možemo li onda biti zahvalni Posljednjem ratu od kojeg smo toliko naučili? – upitao je profesor sa smiješkom, primijetivši njegovu opčinjenost.
- Da! – ispalilo je pjegavo lice.
- Računalo! Burić, 8 ne zadovoljava! Sjedi!
- Kvra...
- Vaš indeks i ja se toplo nadamo da niste upravo htjeli opsovati na mom satu!!
- Ne, profesore – sjeo je i pokrio grivu rukama, a na licu njegove susjede vidjelo se kako joj je drago što nije jedina kažnjena.
- Tako sam i mislio, Burić! Flora, Vi ste nježni, dajte mi humaniji odgovor!
- Ne, ne možemo biti zahvalni profesore! – glasan, poetičan glasić otezao je negdje iz sredine gledališta.
- Zašto, Katić? Hajdemo, Flora! Ustani! - profesor je postajao nervozan.
- Zato što ni jedna suza djeteta nikada ne bude oproštena – glasić je prozborio, a podsmijeh se proširio dvoranom, što se djevojci, odjevenoj poput mladića, nije svidjelo.
- Tko nam ne oprašta, Vaša Patetičnosti? – upitao je profesor s uzdignutim obrvama, a podsmijeh je eskalirao u smijeh.
- Bog - tihi odgovor ponovo je utišao dvoranu i skrenuo poglede sa srne u dječačkom kombinezonu na čovjeka u kolicima.
- Aha! Koliko vas ovdje vjeruje u Boga? Idemo ruke! – gledalište se načičkalo rukama, kao leđa ježa koji osjeća opasnost - Eto! Svi. Prije trideset godina bili biste podijeljeni, ali više bi bilo ateista no teista. Flora! Ustani! Nismo gotovi – ponovno se razlio smijeh - kako znamo da postoji Bog?
- Znanost je došla do dogovora. – posramljeno je procijedila profesorova miljenica udarajući po leđima kolegicu do sebe.
- Ime tog dogovora je, Katić, Jeruzalemski konsenzus! Najvažniji trenutak naše povijesti, trenutak zbog kojeg smo posredno i upoznali aliene, kako ih naziva Radošević, enormno napredovali i otvorili oči kao vrsta. To je ime tog dogovora, Flora, a Vi ste spavali kroz dosadašnje školovanje! Ipak, ajd', izvukli ste se ovaj put.
Flora je sjela, prijekorno gledajući susjedu koja se još hihotala.
- Posljednje pitanje za danas, genijalci, jer je vrijeme isteklo - predavač se energično dogurao do sredine katedre. - Znate koje je pa idemo lijepo na noge i glasnije nego jučer - ispravio se u kolicima i uzdigao glavu - kome dugujemo odanost? Na moj znak! Jedan, dva, tri... - ruka mu je poletjela u vis, a u odgovor je, malom katedrom mediteranskog sveučilišta, odjeknulo iz tridesetak mladih usta, kao iz jednih: - Svjetskoj Republici Kini!



Hari Kočić splitski je pisac, novinar, glazbenik, konobar, građevinar i televizijski voditelj. Rođen 1987. godine. Do sada mu je nagrađivano nekoliko kratkih priča, kao što su Muha i Truman Capote tribute, a prva zbirka, kao i prvi roman te glazbeni album, još se očekuju.