Poljska logoraška plejada

 Prvi književni susret s pojmom gulag doživio sam krajem osnovne škole čitajući Štajnerovu knjigu 7000 dana u Sibiru; stajala nam je na polici iznad televizora okružena smeđim tomovima enciklopedije JLZ-a. Sjećam se da sam je pročitao u jednom dahu i ostao fasciniran zaključkom koji me do dana današnjeg nije prestao iznenađivati: čudesno je što sve čovjek može pretrpjeti, a još čudesnije na kakva je sve zla spreman razapeti pripadnike iste vrste. Otad je prošlo već neko vrijeme i u međuvremenu sam se upoznavao s djelima Šalamova, Koestlera i Kiša koji su, na ovaj ili onaj način, kružili svojim perom oko sličnih tema. A tek nedavno počeo sam istraživati poljska svjedočanstva o najbolesnijem fenomenu minulog stoljeća. Kao narod koji je nemilice bacan i po njemačkim kampovima i po sovjetskim gulazima imali su odvratnu priliku iskusiti najgore od najgoreg te često stajati rame uz rame s nesretnim sudbinama europskih Židova.

Zadivljujuću spisateljsku hrabrost u opisivanju Auschwitza pokazao je Tadeusz Borowski u zbirci pripovijedaka Oproštaj s Marijom. Vorarbeiter (pomoćnik kapa) Tadek prihvaća život u koncentracijskom kampu kao nešto normalno i nastoji se snaći najbolje što može: dok drugi umiru od gladi, on se prežderava, trguje namirnicama i sav je ponosan na vlastito umijeće preživljavanja. Pisac je poslije pretrpio mnoge kritike zbog načina obrade logoraške teme, a presudio je sam sebi iz nekih drugih razloga. Naime, razočarao se u poljsku socijalističku vrhušku, a kao uvjereni član KP-a nije mogao izdržati propast vjerojatno jedine nade u bolju budućnost koja mu je ostala nakon preživljenih muka. Dosljedan nihilistički pesimizam kakav je Borowski provukao kroz svoju zbirku odalamio je u ono vrijeme poštenu šamarčinu svemu što se nazivalo europskom kulturom, a i danas stoji kao neuništiv podsjetnik na zločinačku bit svakog totalitarnog sustava i činjenicu kako je kultura tek tanka glazura od jedva pola sloja jeftine farbe čim se nađe pod kandžama izopačenih ljudskih priroda.

Drugačiji pristup prema doživljenoj građi odabrao je Gustaw Herling-Grudziński u svom Drugom svijetu, u kojem književno obrađuje vlastite logoraške dane u SSSR-u. On, slično Štajneru, pristupa s pozicije herojskog pesimizma, dakle, iako su naši likovi ubačeni u zločinački žrvanj i potpuno svjesni ludila koje ih okružuje, oni ipak ne žele moralno pokleknuti i pretvoriti se u bešćutne tipove poput Tadeka u Oproštaju s Marijom. Herlinga-Grudzińskog NKVD je uhitio 1940., osuđen je na pet godina prisilnog rada, ali je pušten ranije pa se odmah pridružuje snagama Andersa s kojima prolazi kroz Iran, Bliski Istok, a naposlijetku sudjeluje i u bitki kod Monte Cassina, za što je odlikovan križem Virtuti Militari.

Treća zanimljiva pojava u poljskoj logoraškoj plejadi jest Tadeusz Nowakowski, pisac kojeg je zanimalo što se sa žrtvama događa u miru. U djelu Logor svih svetih opisao je bivše zatvorenike koji su tjelesno preživjeli, ali zato ostali zaraženi silnom mržnjom koja ih moralno usmrćuje. Junaci Nowakowskog jedva su se izvukli iz njemačkih kampova i sada samo žele do mile volje utažiti sve biološke potrebe. Fanatično mrze Nijemce, a ne vjeruju ni američkim osloboditeljima. Tradicionalne proslave i domoljublje koje je Poljacima u najtežim trenucima povijesti predstavljalo ideal i zvijezdu vodilju do konačne pobjede, sve to sad ovim uništenim ljudima više ništa ne znači. Očekuje ih tmurna budućnost u emigraciji za koju nisu ni najmanje spremni.

Mračno logoraško poglavlje poljske književnosti započelo je odmah po završetku rata djelom Seweryne Szmaglewske Dim nad Birkenauom (1945.) i do danas je ostalo svjedočanstvom o vremenima koja se ne mogu i ne smiju zaboraviti. Svi pisci koje sam spomenuo prvo su na vlastitoj koži iskusili, a potom i smogli snage da se zagledaju u hladan, ljigav i ljepljiv bezdan ljudske psihe.
Nisu ni naši književnici zaostali u akciji tintom protiv zla.

Sjetimo se i, još važnije, čitajmo Kiša i Štajnera da se naježimo od groznih detalja koji stoje iza svake parole o mržnji jer, kao i kod stvaranja svijeta, i u početku logora bijaše riječ, puna nerazumijevanja i slijepa od zaluđenosti.