Pohvala bicikli
Umjesto sudara kultura doživljavali smo sudare sa stojkama, simkama, fićama i ostalim primjercima nekadašnjeg voznog parka koji je u tako kratkom vremenskom roku ispario da se ponekad pitam da li sam možda sanjao...
U ovom svijetu koji bezglavo jurca a da ne zna ni kamo ni zašto, zalažem se za sve ono što je polagano i kornjačasto. Spora spiza, otegnut razgovor, piće u turnusu, šetnje na duge staze, cigareta na prozoru... Sve su to neke sitne taktike da se vrijeme razmrvi na jestive i probavljive komade, na kraju, da dobijemo mogućnost da se malo zagledamo u sebe umjesto da smo puki robovi golemog protoka strogo kontroliranih senzacija kojima nas bombardiraju. Ponekad se pametno prisjetiti one da auto koji ne koči nužno doživljava sudar. Kad-tad.
Zato sam danas pošteno usporio s Biciklističkim dnevnikom Davida Byrnea. Poznavao sam ga samo kao pjevača Talking Headsa, a nedavno mi je u jednom klubu dobro legao uz viski i duet koji je odradio s Thievery Corporation, a ova literarna pohvala bicikli prenijela me u doba kad sam gonjao plavu ponicu po Brdima, Njivama, Neslanovcu, Pujankama i Sućidru. Byrne se pokazao kao ambiciozniji tip, pa se odlučio za lokacije poput Berlina, Istanbula, Manile, Sydneya, Buenos Airesa, New Yorka...
Zadivila me činjenica da se usudio upasti u suludu prometnu vrevu Istanbula na ovom prijevoznom sredstvu. Promet kakav sam viđao po stambolskim džadama ili u bošnjačkom kvartu Bajrampaša ostavio je na mene dojam da bi se ovdje čovjek teško probio s tenkovima, a kamoli s biciklama. Ali Byrne se ipak nekako izvukao iz grotla ostavljajući pritom zanimljive zapise o čudesnom gradu. Dnevnik mu je, inače, prilično hibridan u formi, miješaju se tu filozofska razmišljanja, meditacije o građevinama, politički osvrti, događaji s turneja, pametno odabrani opisi mjesnih specifičnosti i štošta drugo.
Na biciklističkom proputovanju kroz Berlin osvrnuo se na poznati kameleonski fenomen koji je opazio u dokumentarcu Hellera i Schmiderera Slijepa točka – Hitlerova tajnica. Ovako sažima umijeće poricanja: Sposobnost poricanja nikako nije pogreška ili deficijencija nego je, i uvijek je bila, i još je neophodan mehanizam opstanka – mehanizam koji nas , na perverzan način, čini ljudima. Koriste li se životinje poricanjem? Bi li pas rekao: 'Ja da sam se posrao na sag? Zafrkavaš me?' Ili, što je još važnije, bi li pas uspio samog sebe uvjeriti da se nije posrao na sag? Mislim da životinje mogu biti prepredene i prijetvorne, ali da mogu varati same sebe... Vjerojatno nikad nećemo znati. Možda nam upravo ta mentalna vještina omogućava da tako često budemo jednostrani pa stoga i uspješni. Palo mi je sad na pamet da nakon ovoga dvaput razmislim prije no što upotrijebim izraz psi rata.
Byrne sličnom preciznošću i jezgrovitošću opaža i ističe još mnoge suvremene fenomene, kao istinski putnik koji pronađe vremena za pauzu, osvrt i neki dublji smisao s one strane viđenog, kao u primjeru Imelde Marcos koja je poželjela da joj na nadgrobnu ploču umjesto imena uklešu Ovdje počiva ljubav, uistinu divan cinizam filipinske kormilarke koja je skupljala na tone najskupljih cipeletina dok joj je narod grcao u stravičnom siromaštvu.
Kad se u mislima vratim na naše jurnjave po istočnoj splitskoj pruz,i ne sjećam se da smo išta istraživali niti da nas je što zanimalo; mahnitim pedaliranjem uglavnom smo se rješavali viška energije. A umjesto sudara kultura doživljavali smo sudare sa stojkama, simkama, fićama i ostalim primjercima nekadašnjeg voznog parka koji je u tako kratkom vremenskom roku ispario da se ponekad pitam da li sam možda sanjao kako su se te mašine nekad negdje rulale po cestama.