Pohlepna strana Ultre

Ultra Europe Festival, jedan od najpoznatijih festivala elektroničke glazbe u svijetu, drugu je godinu za redom Splitu doveo svjetski poznate DJ-eve, turiste iz 125 zemalja svijeta i golemu zaradu. Danima pred spektakl raspravljalo se po ulicama o populaciji koja dolazi; polugoli, promiskuitetni, razvratni mladi ljudi kojima su na umu samo niske i još niže strasti. Slika koju je većina Splićana stvorila o posjetiteljima Ultre izvrsna je, pokazalo se, izlika za prikrivanje druge niske strasti koja je prevladala većinom umova - neutaživa i beskompromisna glad za novcem, za brzom zaradom. Ista je za ovu prigodu pretvorila građane u iznajmljivače, bilo legalne ili ne, te u vrsne poznavatelje ekonomije, sociologije i turizma. Pohlepa i gramzivost dijela Splićana poprimila je masovne razmjere pa su tako redom iznosili argumente za podizanje cijena za smještaj do astronomskih visina. Zakon tržišta, ponuda i potražnja, konkurencija i čista logika bili su najčešći argumenti za nabijanje cijena, pored onih manje stručnih ali životnih - ako imaju novaca za doći na ovakav festival, imaju novaca i za platiti smještaj trostruko, ma stostruko od realne cijene. U prilog je zasigurno išla predrasuda o ponašanju, kao i o dubini džepa stranaca koji su došli na festival - svi su oni razmaženi sinovi i kćeri bogatih roditelja. Ipak, argument koji se pojavio dovoljno često da mu se posveti veća pažnja jest onaj Ali to je Ultra. Masovno popularni svjetski događaj ima svoju cijenu. Bio je to jedan od nekoliko dobrih razloga da se i sama uputim na spektakl o kojem pričaju mladi i stari i koji će, sudeći po reakcijama mnogih, biti zabilježen kao period u kojem su mnogi sretnici s lakoćom, po principu ni kopa ni ora, značajno obogatili kućni budžet.

Tijekom prve večeri Ultre u 19 sati dvjestotinjak ljudi stajalo je ispred jedne kućice na Poljudu. Ultrin program službeno je započeo u 18 sati, no nekolicina zaljubljenika u elektronsku glazbu već od podne nestrpljivo je cupkala ispred stadiona. Glasna glazba sa štandova, kućica i improviziranih kafića zabavljala ih je i zagrijavala za nadolazeće ludilo. Kućica na Poljudu o kojoj pričam namijenjena je bila prodaji ulaznica, zamjeni ulaznica za narukvice bez kojih se ne može ući, dodjeli ulaznica koje su sretni dobitnici osvojili na mnogim nagradnim igrama i, u konačnici, pružanju informacija koje će dobar dio od pedesetak tisuća posjetitelja sigurno zatrebati. Ispred kućice nije postojao red, ograda ni ikakva oznaka, samo gomila ljudi koji su se sa svih strana pokušavali probiti do pulta. Ono što još nije postojalo jest druga kućica s istom svrhom.

Posjetitelji su satima čekali na narukvice koje još nisu stigle. Popis ljudi koji su osvojili ulaznice bio je manjkav, pa je mnogo ljudi, unatoč dokazu o osvojenoj ulaznici, ostalo bez iste jer jednostavno, bez posebnog objašnjenja, nisu na popisu. Nervoza i naguravanje ljudi doveli su u jednom trenutku i do tučnjave u kojoj je uloga zaštitara bila najmanje jasna jer je upravo on djelovao kao dio problema, a nikako rješenja. Tijekom druge nelagodne situacije naguravanja i skore tučnjave nekoliko je zaštitara bezuspješno pokušavalo podijeliti ljude u dva reda. Nakon mnogo vremena, malo zraka i nekoliko laktova u rebra, narukvica je na ruci, ulaz je bio siguran.

Prije ulaska u stadion i nakon stresnog čekanja ulaznice, grupica ljudi krenula je prema stadionu i usputno stala na osvježenje prije ulaska. Pred šankom je bila poznata slika, gomila koja čeka. Ovog puta piće. Nakon dužeg čekanja gostima je rečeno da se na drugom šanku novac predviđen za piće prebaci na narukvicu s kojom se ponovno dolazi na prvi šank i naručuje piće. Nakon čekanja, guranja, laktanja i živciranja piće je konačno bilo u rukama. Pola litre vode - 20 kuna, točeno pivo okusa kao voda s pivom, u čaši od 2,5 dcl - 30 kuna, dva žestoka pića - 85 kuna. Na dilemu gostiju kako unaprijed znati koliko će popiti, konobar je sugerirao uplaćivanje skromne cifre od 1000 kuna. Ukoliko ostane novaca, bodovi s narukvice lako se prebace u novac, napomenuo je (potrebno je samo nekoliko sati čekanja).

S pićem u ruci grupa je krenula prema ulazu koji je na sjevernoj strani Poljuda. Samo jedan ulaz na desetke tisuća posjetitelja za posljedicu je imao ponovno čekanje. Nakon ulaska dio posjetitelja namjeravao je posjetiti WC. Odmah pokraj ulaza nalazila su se dva, jedan iz kojega je mnoštvo ljudi odlazilo kiselog lica i kategoričkog odbijanja vršenja nužde u takvom nečem, drugi čije postojanje nije u tom trenutku imalo svrhu jer je bio zatvoren zbog čišćenja. Strpljivo trpeći, posjetitelji su odlučili ući na stadion, što je dovelo do nove poteškoće. Iako je pogled s tribina bio impresivan, mnogi su se odlučili biti dio prave akcije i sići na travnjak, što se pretvorilo u stampedo, rijeku ljudi koja odlučno ulazi na travnjak i nosi sve pred sobom. Pokazalo se da pritiskanje uz ogradu, nedostatak zraka i letenje preko nekoliko skala nije problem. Prije pronalaska svog mjesta u srcu partija, grupica se sjetila svoje potrebe za WC-om, koji su bili postavljeni na drugoj strani stadiona i o čijoj je dostupnosti najbolje govorila slika niza muškaraca koji uz ogradu vrše nuždu.

Ostatak festivala sveo se na čekanje, guranje, ponovno čekanje, precijenjeno piće i još čekanja što je, nažalost, glazbu i atmosferu zbog koje smo svi i došli, stavilo u drugi plan. Misleći da je jedostavno kriv trenutak, subjektivnost, karma ili nešto treće, dala sam priliku drugom danu Ultre, ali i mnoštvu posjetitelja čije sam mišljenje zatražila. Estonci kojima su podizali dvaput cijene avionskih karata i koji su pojeli preskupe tortilje od kojih su povraćali, Kanađanka koja se na ulazu na travnjak ozbiljno pobojala za svoj život, Španjolci koji su prije pola godine uplatili hostel koji ne postoji, Englezi koji su imali neugodna iskustva sa zaštitarima, Irci kojima se nikako nije dalo vraćati u duge redove i Australci koji se užasavaju ulaska u WC samo su dio mladih ljubitelja elektroničke glazbe koji će dvaput razmisliti prije novog odlaska na Ultru a, posljedično, i u Split.

Poznavatelji zakona tržišta iz prvih redaka nezadovoljno će gunđati na lošu turističku sezonu, organizatori velikih spektakularnih događanja pitat će se što je pošlo po krivu, a putnici iz Splita i okolice na svojim će putovanjima u ulozi turista iskreno zamjerati cijenu kave u centru Venecije, piva u engleskom pubu ili smještaja u srcu Amsterdama. I osjećati se opljačkano.