Podigni pogled
I o čemu sam uopće pisao, o očuvanju pameti? U vremenu mikročipova, svemirskih postaja i kloniranja, šesnaestogodišnjaci pjevaju o kapijama i ženama koje ih otvaraju bacajući krunice da smjeste pijanu gamad u sojenicu.
Juan Eslava Galán španjolski je povjesničar i književnik čiju knjigu Los años del miedo (Godine straha) danas listam. Čovjek je opisivao sulude crtice iz svakodnevnog života pod Caudillovim terorom, a u tom dobu španjolskog fašizma, bolesti svakako nije manjkalo. Naprimjer, poetske bolesti u izvedbi izvjesnih Godoya i J. Lita. Pjesma im se zove Levanta los ojos (Podigni pogled), a ovo je najbolji dio: Podigni pogled, španjolska ženo / i pogledaj ispred sebe: / imaš Španjolsku, a to ti je sve, / imaš nešto najveće što može postojati.
Ova dva opskurna tipa, koja su podučavala Španjolke da orgazmički promatraju vlastitu domovinu, danas su potpuno zaboravljena, ali vjerujem da su u ono vrijeme digli pristojnu lovu za ovakve škrabotine. Tako je, inače, sa svim psima službenog patriotizma: u javnosti je ruka vječito na srcu dok vjersko-nacionalna medovača obilato kapa s usta a, čim se malo maknu sa strane, zidaju se dvori i puni se konto. Ne moram dodatno elaborirati ove primitivne pojave – ipak živimo u Hrvatskoj koja samu sebe objašnjava.
Uzimam sad malo Milana Kangrgu kao kontrapunkt ovoj nekritičkoj zaljubljenosti u sve naše. Filozof me se jako dojmio kad je u jednoj emisiji bez dlake na jeziku i s jednom dobrom dozom bahate premoći opleo po ruralcima koji stižu u gradove kao kauboji na dvoboje: naoružani samo rođacima iz iste selendre te pregrštima savjeta pokojnih baba o tome kako se snaći u životu. Očito mu se silno gadio taj mrdušanski mentalitet koji je sagledavao kao korov koji ništi svaku javnu površinu na koju padne, a poricao im je i najtanju mogućnost shvaćanja pojma morala, da ne pričam o usvajanju osnovnih rituala jednog koliko-toliko urednog građanskog života. Ovako je pisao u svojoj Riječi o zavičaju: Država, bilo koja, i nacionalna, i centralistička, i unitaristička, i federalna, i demokratska, i despotska, i policijska itd. – nije moj zavičaj, nije moj dom, nije moja domovina i nije moj narod!
Zbog ovakvih su stavova iz onodobne Španjolske bježali intelektualci poput Juana Goytisola ili Fernanda Arrabala, Lorca je ubijen a, što se tiče Godoya i Lita, takvi su vjerojatno guštali baškareći se po madridskoj ulici Serrano. U vremenu gluposti, tarifa za očuvanje pameti drastično skače. Kangrga je, eto, imao sreće.
Mislio sam se kako dovršiti ovaj tekst, ali mi ga je život dovršio. Dok ovo pišem, neka mlađarija preko ceste kriči Otvor' ženo kapiju, man' se očenaša, obavljajući lijep uvod za večerašnju paradu pijanstva i kiča. I o čemu sam uopće pisao, o očuvanju pameti? U vremenu mikročipova, svemirskih postaja i kloniranja, šesnaestogodišnjaci pjevaju o kapijama i ženama koje ih otvaraju bacajući krunice da smjeste pijanu gamad u sojenicu. Podigni pogled, hrvatska ženo, i nadaj se da će ti krajnji ishod biti kao u onoj od Dead Kennedysa – Too drunk to fuck.