Plemenski svijet Cirkusa Primitifa

Da me očekuje nešto posve drugačije i neobično bilo mi je jasno čim sam kročila na Sustipan. Krećući se prema pozornici uskim puteljkom u mene su gledala nekakva mitska bića postavljena poput živih kipova, a upućivali su me na gledalište. Cirkus Primitif Balet počeo je, a da nisam ni znala.

Bila je to baletna premijera održana u srijedu na Sustipanu u sklopu 60. Splitskog ljeta. Još 2003. Cirkus Primitif Balet imao je svoju praizvedbu, kada je koreografiju Staše Zurovca izveo Balet zagrebačkog HNK. Tri godine kasnije istu predstavu plesali su i baletani HNK Ivana pl. Zajca, a ove godine napokon je došao red i na Split. Iskreno, do sada nisam gledala mnogo suvremenih baleta. A kada još k tome dodate da je suvremeni balet ujedno i parodijsko-grotesknog karaktera, mislila sam da mi ništa neće biti jasno. Pa zašto je onda Cirkus Prmitif Balet iznimka?

To je predstava, kaže Zurovac, koja je nastala na osnovama nevinog, dječjeg, gotovo chaplinovskog humora koji ne vrijeđa nikoga, a govori puno o svima. I zaista je tako. Zurovac je koreografijom pokazao ono najprimitivnije, ono iskonsko u ljudima. To ne možete ne shvatiti, ne osjetiti. Ples je star koliko i čovjek, jer oduvijek imamo potrebu za kretanjem, izražavanjem. Iako je ples evoluirao do umjetničkog, on je negdje još uvijek prisutan kao dio nečeg ritualnog, svetog. Upravo je takav ples htio prikazati Zurovac pretvorivši baletni ansambl u malu plemensku zajednicu. Baletani, svi odjeveni u baletne suknjice djelovali su ravnopravno, teško je bilo razlučiti tko je tu solist, tko je muško, a tko žensko. Oni su članovi plemena nekog imaginarnog vremena i prostora. Koreografijom je Zurovac htio opisati upravo međuljudske odnose, a kako je predstava odmicala polako su nam se razotkrivale rodne razlike, ali i ljudske osobine: potreba za obilježavanjem teritorija, zavođenje, iskazivanje snage i seksualne energije...

Sam naslov baleta u gledatelju budi neke pretpostavke o radnji, a glazba francuskog skladatelja Jean-Marca Zelwera stvorila je pravi cirkuski ugođaj. Upravo zbog tog glazbenog ugođaja počinjete imati neka očekivanja, a za njihovo ostvarenje ključna je imaginacija. Zanimljivo, iako slučajno, balet se izveo upravo u vrijeme kada se u susjedstvu, preciznije na Poljudu, smjestio pravi cirkus, koji se nakon dugo godina vratio u Split. Dajete mašti na volju, radite komparaciju pa u koreografiji prepoznajete životinje, cirkuske izvođače, dresure životinja... Ipak, koreografija najviše podcrtava ljudski primitivizam i ono animalno. Baletani ovdje nisu samo plesači, oni su i glumci, ali i pantomimičari. Sasvim ste uvučeni u plemensko stanje uma. Najniže strasti recept su, ujedno, za dobar smijeh - po svemu sudeći zaista uspješan, jer publika se smijala. Iako je koreografija mjestimično znala biti mlaka zbog mnogo repetiranja, a ansambl je imao i tehničkih nesavršenosti, dobra energija kojom su zračili plesači popravila je dojam.

Ni na samom kraju nije se propustila prilika za humor i izazivanje smijeha. Vidjeli smo odlično koreografiran naklon u skladu s karakterom predstave. Iako bi neki mogli ovom djelu zamjeriti nekonzistentnost, nedostatak čvrste priče i uzročno-posljedičnih veza, taj je prividni nered u samoj srži Zurovčeve ideje. Naime, želio je publici predočiti priču u kojoj ne postoji niti ono što je bilo, niti ono što će biti, već samo ono što nas čini onakvima kakvi jesmo u urnebesnoj radosti zajedničkog postojanja.

Iako ovdje ne možemo pisati o vrhuncima baletne umjetnosti, izgleda da je publika dobila upravo ono po što inače dolazi u cirkus: glazbu, ples, čuđenje, dobru zabavu i mnogo smijeha.