Pinijine kenijske crtice

Mambo i poa prve su riječi koje je Pinija Poljaković naučila u Keniji, a moglo bi se reći da se u njima krije srž onoga što je tamo doživjela, saznala i ponijela sa sobom u Split.
- Djeca koja su se raspametila kada su dobila vijaču, učiteljica koja se rasplakala kada je dobila petnaestak olovki, djeca koja se međusobno čuvaju i paze jer su beskućnici od malih nogu – nabraja Pinija slučajeve i situacije koje su u našem društvu nezamislive, a po kojima će pamtiti svoj boravak u Keniji.

Ipak, Afriku nije posjetila turistički već s namjerom da provede istraživanje za magistarski rad: - Dobila sam stipendiju za istraživanje sigurnosti hrane u klimatskim promjenama iz perspektive globalne socijalne nepravde. Zadatak mi je bio istražiti koliko razvijeni svijet kao što su SAD, Europa, a sada i Indija i Kina, onečišćuju okoliš, a samim time kako sve to utječe na klimatske promjene koje najviše ugrožavaju one koji su već ugroženi, stanovnike Crnog kontinenta.

Piniji nije dugo trebalo da uz posao istraživanja krene volontirati s onom istom ljubavlju i entuzijazmom koje ulaže u svoje volonterske pothvate na hrvatskom tlu. U sasvim drugačijem svijetu od ovog na kojeg je naviknula, odlučila je svoje vrijeme posvetiti djeci i mladima. - Volontirala sam u Kiberi, najvećem afričkom slamu, smještenom pokraj Nairobija, u kojem živi gotovo milijun ljudi. U Kiberi nema nikakve infrastrukture pa tek povremeno možete naići na struju ili punktove s vodom, ali generalno bi to nazvala kompletnim kaosom – prepričava Pinija i navodi još jednu od posebnosti na koju je naišla, a koja je produkt nedostatka infrastrukture; riječ je o takozvanim letećim zahodima (flying toilets). - Zahodi su postavljeni na nekoliko punktova, ali se naplaćuju. Kako stanovnici Kibere nemaju novca za takve izdatke, još uvijek je popularna metoda flying toiletsa koja funkcionira na način da jednostavno obaviš što imaš u plastičnu vrećicu pa zavitlaš u zrak. Možda zvuči smiješno, ali hodanje blatnjavim ulicama za kišovitih dana nije nimalo zabavno jer ne znaš po čemu gaziš; po izmetu, blatu ili nekoj mješavini svega toga.

Unatoč bijedi i siromaštvu koje im je svakodnevica, Pinija tvrdi da su lica koja su je u Kiberi dočekala najprijateljskija lica koja je imala priliku susresti. – Sve što imaju, odmah vam daju bez ikakvog problema; kao da je taj njihov mali obrok najveći na svijetu pa ga ima dovoljno za sve. Tu vlada optimizam koji je možda stvar ne samo izbora nego i nemogućnosti drugačijeg života, jer oni nemaju privilegiju biti tužni i u depresiji, već se moraju boriti. Ako imate obitelj od desetak članova od kojih je dvoje oboljelo od side, a dvoje umrlo od malarije, onda vas stvarno ne mogu živcirati svakodnevne gluparije kao što je, primjerice, gužva u prometu. Cijenite život u cijeloj njegovoj punini, one lijepe kao i one manje lijepe stvari, jer vam je svaki trenutak svet.
Pinija naglašava da nije samo socijalna situacija jedina razlika vidljiva pri usporedbi europskog i afričkog tla: - Kada usporedim našu i njihovu zabavu, vidim koliko smo ukočeni. Njihov ples, koji je sveprisutan, njihova pjesma iz dubine duše, bez imalo straha, ta tijela koja plešu kao da su od gume... To je jedna razina slobode i sreće koju je ovdje teško doživjeti. Ja ne znam kada ću se ponovno moći isplesati, nadam se da će se taj virus sreće širiti malo i po ovim prostorima. Možda jedan slikoviti prikaz svega toga jest prizor žene koju sam promatrala dok šetala uz blatnjavu cestu. Neka ju je muha napadala i ona je pokušavala mahnuti rukom par puta. Nakon što je se nije uspjela otarasiti, krenula je plesati, pjevati i pljeskati i tako je istovremeno tjerala tu dosadnu muhu i dokazala da je pobijedila nervozu.

A ako se pitate što znače mambo i poa s početka teksta; pa jednostavno je kao što bi i život trebao biti: Kako si? Dobro!