Patrijarhat i priziv savjesti

U posljednje vrijeme uvelike se priča o fenomenu masovnog priziva savjesti u bolnicama diljem Hrvatske. Brojni ginekolozi kao pravi božji poslušnici odbijaju sudjelovati u „grješnim“ radnjama za vrijeme radnog vremena. Stoga je zakonski omogućeno pravo na prekid trudnoće velikom broju žena onemogućeno. Žene su prisiljene svoje pravo tražiti daleko od mjesta boravka, a veliki dio njih odlučuje se postupak obaviti ilegalno pri tome izdvajajući pozamašnu svotu novca i, što je još važnije, riskirajući zdravlje.

Liječnicima je dozvoljeno zbog svojih moralnih i vjerskih uvjerenja pozvati se na priziv savjesti. Međutim, postoji pretpostavka kako kod nekih ta uvjerenja u popodnevnim satima u skrivenim sobičcima bivaju poljuljana. Dakle, imamo potencijalnu situaciju gdje će žena biti odbijena u traženju svog zakonskog prava zbog tzv. vjerskog ili moralnog uvjerenja liječnika, a taj će isti liječnik svoja uvjerenja pogaziti u privatnoj ordinaciji za nekoliko tisuća kuna u džepu. Iako su bolnice dužne omogućiti ženama prekid trudnoće osiguravajući određen broj liječnika koji se ne pozivaju na priziv savjesti, u praksi u određenim bolnicama to nije slučaj.

Pravo na pobačaj na ovim prostorima regulirano je zakonom još davne 1978. godine. Žene su za vrijeme bivše države lakše ostvarivale svoje pravo nego što to mogu danas, tridesetak godina kasnije. Razlog tome jest prevelik crkveni utjecaj u društvu od devedesetih godina na ovamo, što je dovelo do nazadovanja na mnogima društvenim razinama. Ideologija patrijarhata, iako se čini da je velikim dijelom oslabljena udarcima iz prošlosti, nažalost samo je promijenila lice i naličje. Mizoginija, duboko ukorijenjena u našu kulturu, očituje se u konstantnoj potrebi da se kontrolira žena: u ovom konkretnom slučaju onemogućuje joj se da sama odlučuje o svome tijelu. Važno je istaknuti da pitanje pobačaja nije jedino područje gdje se žene dovodi u inferioran položaj i uskraćuje im se pravo na donošenje odluka. Nedavno smo mogli čitati potresne priče žena koje su doživjele zastrašujuće porođajne traume u hrvatskim bolnicama. Dakle, ako i odluče postati majke, to i dalje ne znači da će im biti osiguran zadovoljavajući tretman.

Biti žena nije nešto isključivo biološki dano, to je nešto što se uči socijalizacijom i razlikuje se od društva do društva. U kontekstu našeg društva biti žena znači biti u manjoj ili većoj mjeri izložena diskriminaciji, stigmatiziranju, različitim oblicima eksploatiranja, omalovažavanja itd. Neovisno kojem društvenom sloju pripadale, koji način života odabrale ili im bio nametnut, žene na ovim prostorima, a i šire, kad tad će se naći u nekom nepovoljnom položaju samo zato jer su žene.

Patrijarhalnost hrvatskog društva vidljiva je na makro i na mikro razini, odnosno i na institucionalnoj i na privatnoj, a problematika vezana uz priziv savjesti samo je još jedna potvrda da se u suštini priče o pobačaju nalazi potreba za promjenom odnosa društva prema ženama. Pravo na odabir civilizacijski je doseg i nešto za što bismo se svi trebali boriti, bez obzira na rod i druge identitetske odrednice.