Parazitistička znanost

Da nekom čovjeku sa strane pričaš o stanju u znanosti i obrazovanju naše male zemlje teško bi zaključio da se tu radi o društvenoj i intelektualnoj kremi, najnaderenijima među nama. To je jedna sapunica prepuna smiješnih likova, apsurdnih zapleta i većinom ne previše sretnih završetaka (možemo vidjeti kako nam sveučilišta rangiraju na npr. Shanghai ili National Taiwan University listama).

Primjerice, evo jedne apsurdne situacije. Zamislite da ste upravo diplomirani mladi povjesničar (ili neki drugi humanist po izboru) i fortuna je baš vas nagradila mjestom znanstvenog novaka na nekakvom institutu. Kakva sreća! Sljedećih 120 mjeseci (da, 10 godina) ministarstvo plaća vaš rad na institutu, a vaš zadatak je u tom roku doktorirati te objaviti dva (sic) rada u a1 publikacijama. Izaberete nekakvu rubno korisnu i zanimljivu temu (ili još bolje, umjesto vas je izabere mentor pa vas poštedi i tog truda) i krenete u svoje istraživanje. Deset godina brzo prođe, doktorat ste nekako napisali, naučili neke nove stvari, upoznali nove ljude. Ona dva spomenuta rada nekako ste sklepali od dijelova doktorata, kvaliteta i ne mora biti bogzna što. Ako što pođe po zlu prilikom objavljivanja mentor će pogurati, blizak je s urednikom časopisa (a eto, baš slučajno od domaćih časopisa najveći broj humanističkih). I dok ne trepnete eto vas, znanstveni ste suradnik. Ispred vas je novih deset godina, ozbiljniji ste, a takvi su i zahtjevi. Za idući izbor u više zvanje čeka vas objavljivanje knjige, opet dva a1 znanstvena rada i još dva koji mogu biti nešto manje kvalitete. Ne čekate ni časa: prijavljujete se na državni natječaj i država vam odobrava ne baš trivijalne novce za tiskanje vaše vlastite knjige. Pa to je sjajno! Ali o čemu pisati knjigu? I onda vam sine genijalna ideja: pa ja imam napisan doktorat, malo ću ga preoblikovati i prilagoditi i – voila, knjiga! Radovi se napišu već po inerciji i opet ste tu – imate uvjete za sljedeće zvanje. I tako dalje, da ne gnjavim, priča se nastavlja.

Rezultat dvadesetogodišnjeg znanstvenog rada: koprcanje u znanstvenom blatu

U ovih nekoliko redaka stao je vaš čitav dvadesetogodišnji rad (a ispred vas je i novih deset godina), odnosno ona minimalna količina rada koju ovakvi smiješni kriteriji napredovanja zahtijevaju. Iako smo opisali razvojni put mladog humaniste, jer su me kriteriji napredovanja u tom području najviše oduševili, kriteriji nisu puno zahtjevniji ni u ostalim područjima. A kad su kriteriji takvi, onda možemo očekivati da će upravo ova količina rada (smijemo li ga uopće tako zvati) više biti pravilo nego iznimka, a rezultati sasvim očekivani – koprcanje u nekakvom znanstvenom blatu. Naravno da ne otkrivamo toplu vodu: prepoznao je to i dio znanstvene zajednice, pa u svom apelu „hrvatskoj javnosti, znanstvenoj zajednici i donositeljima političkih odluka“ pišu kako je „jedan od ključnih problema nepostojanje stvarne kontrole kvalitete, a neprimjereni su i način ocjenjivanja znanstvenih projekata, procjena znanstvenih ustanova, selekcija novih kadrova te sustav napredovanja.“ A kao recept za promjenu navode sljedeće:

"Kako bismo izgradili uspješan sustav znanosti i visokog obrazovanja smatramo da je nužno: uvesti kriterije izvrsnosti, uključujući i međunarodnu relevantnost, na svim razinama djelovanja u akademskoj zajednici; uvesti obaveznu međunarodnu procjenu svih važnih odluka u sustavu; značajno promijeniti sustav napredovanja u znanstvena i nastavna zvanja, inzistirajući na izvrsnosti i međunarodnoj procjeni; fleksibilnije regulirati radne obveze prema najboljim međunarodnim primjerima; pronaći optimalno mjesto u sustavu svima, prema njihovim interesima i kvalitetama; uvesti međunarodno iskustvo kao važan kriterij za dobivanje stalnog radnog mjesta; sustavno sprječavati sve oblike sukoba interesa i nepoštenja te strogo kažnjavati svako kršenje etičkih normi u akademskoj zajednici."

Ali, ne razmišljaju svi kao ova skupina znanstvenika. Otprilike u isto vrijeme sa gore navedenim apelom, još su dvije skupine interesanata izbacile vlastite proglase: Nezavisni sindikat znanosti i Akademska solidarnost.

Recept za promjenu: Ostavite nas na miru, samo nam po mogućnosti dajte više para

Ovi prvi oglasili su se zaključcima prosvjednog skupa mladih znanstvenika, reakcije na sumnje da se jednom dijelu znanstvenih novaka ugovor neće produljiti nakon isteka deset godina. Njima nikako nije jasno kako će im njihovo bogom dano pravo da im se ugovor produži biti prekršeno. U nekoj čudnoj mješavini narcisoidnosti i mesijanskog kompleksa, svrstavajući se među "najobrazovaniji i najinovativniji dio hrvatskog društva", bubnu kako "Hrvatskoj prijeti odljev mozgova koji bi predstavljao nenadoknadiv gubitak za našu zemlju" te traže "kontinuirano zapošljavanje novih znanstvenih novaka (doktoranada) na razini koja može osigurati održivo funkcioniranje znanstvene i visokoobrazovne djelatnosti." Jer, kao samo po sebi je razumljivo da je trenutno funkcioniranje znanstvene i visokoobrazovne djelatnosti dobro i sve što je potrebno je održati ga. Drugim riječima, njihov recept za promjenu je – ostavite nas na miru, samo nam po mogućnosti dajte više para. Zanimljiva borba za javno dobro. Opijeni vlastitom veličinom i teško stečenom titulom oni nikako ne mogu pojmiti kako na posljetku jednostavno nisu toliko ni važni ni potrebni koliko to misle. A ni sposobni. A ta nesposobnost najviše se očituje u ovom simptomatskom ulomku iz navedenih zaključaka: "... koje upućujemo prije svega Vama poštovani gospodine premijeru Milanović, i užem kabinetu Vlade Republike Hrvatske, jer upravo Vi odlučujete o profesionalnim i egzistencijalnim sudbinama najobrazovanijeg i najinovativnijeg dijela hrvatskog stanovništva, a time i smjeru razvoja hrvatskog društva kao cjeline." Dakle, ne radi se o hendikepiranim osobama već o najsposobnijima i najinovativnijima među nama koji poručuju kako su bespomoćni i trebaju vašu pomoć, premijeru, jer inače na znaju što će sa sobom u životu. Što očekivati od nas ostalih ako nam je elita takva?

Akademska solidarnost na sličnim je frekvencijama – njih se stvarno dobro čuje, ali pitanje je čuju li oni išta. I njihova platforma je otprilike ova: dajte nam više para i ostavite nas na miru. Kao da je ulijevanje dodatnih para u sustav koji ne zna trošiti ni ove s kojima raspolaže logično rješenje. Čini se da se panično boje izraza kao što su izvrsnost, kompeticija ili konkurencija, a vjerojatno imaju i dobre razloge. Kao ni NSZ, ne spominju ništa o očajnim kriterijima u znanosti, nedostatku kontrole, poraznim rezultatima, već ih brine to što se pokazalo kako se "društveni odnosi zasnovani na konkurencijskom mehanizmu lako prevode u različite oblike korupcije, koja u akademskom polju nedvojbeno znači snižavanje standarda znanstvenog rada i nastavne djelatnosti." A kao danas, kad ne postoji nikakav konkurencijski mehanizam, danas nam je sustav znanosti i obrazovanja djevičanski čist i pravičan? Jesu oni prespavali afere Index, pa onda i tzv. Index 2? Pa čak i nogometaši znaju da što je konkurencija u svlačionici jača to će i oni sami morati biti bolji i davati više od sebe. Ali gdje drugi vide uvjet za napredak, naši akademci vide ono što im najviše odgovara. Akademska solidarnost sa vlastitom stolicom.

Naravno, nikako se ne smije zaključiti kako krivnja za trenutno stanje leži isključivo na navedenim skupinama. Iako takav parazitistički način razmišljanja smatram izuzetno štetnim, državna politika prema znanosti i obrazovanju ipak je naš glavni negativac. A to je tek jedna smiješna prispodoba. Ideju o njoj moguće je dobiti iz one priče s početka, ali taj apsurd je višestruko šira od onog što bi jedan članak ovih gabarita mogao podnijeti.