Panični napadaji
„Postajem svjesna da sve teže dišem, kao da se omča oko moga vrata polako skuplja. Steže me u prsima, tresem se, cijela sam okupana u hladnom znoju, razmišljam kako je ovo moj kraj i kako ću umrijeti“ „Prvo osjetim kako mi srce luđački kuca, navala topline obuzima moje tijelo. Vrti mi se u glavi, vid mi se muti, predosjećam da će se nešto strašno dogoditi, ali ne znam što. Moram pobjeći, nešto me tjera da se maknem odavde, otrčim što brže jer se osjećam kao da ću iskočiti iz svoje kože.“ „Kada me panika preplavi, osjećam da ludim. Izgubit ću kontrolu i nikada neću više biti stari ja. Prošao sam ovo stotinu puta, zašto sam svaki put uvjeren da ludim iako se ništa ne događa? “
Što su panični napadaji?
Panični napad je iznenadan napad intenzivnog straha ili nelagode koja doseže vrhunac unutar nekoliko minuta, tijekom kojih se pojavljuju 4 (ili više) navedenih simptoma: lupanje srca i ubrzan puls, znojenje, drhtanje ili tresenje, osjećaj nedostatka zraka, bol ili nelagoda u prsima, osjećaj gušenja, mučnina ili želučane tegobe, osjećaj vrtoglavice ili ošamućenosti, derealizacija (osjećaj nestvarnosti) i depersonalizacija (osjećaj odvojenosti od vlastita tijela), strah od gubitka kontrole ili ludila, strah od smrti, parestezije (osjećaj umrtvljenosti ili bockanja), navala topline ili hladnoće. Panični napadaji nisu isto što i panični poremećaj. Naime, panični napadaji se mogu javiti u kontekstu bilo kojeg poremećaja, poglavito kod anksioznih poremećaja. Primjerice, kod socijalnog anksioznog poremećaja (socijalne fobije) osoba može doživljavati panične napadaje pri izlaganju nekoj od situacija koju ona percipira zastrašujućom (npr. upoznavanje novih osoba) ili čak njihovom zamišljanju. Međutim, kod paničnog poremećaja ti su napadaji u pravilu ponavljajući i nepredvidjivi tako da osoba može osjetiti panični napadaj u bilo kojoj situaciji. Važan dio paničnog poremećaja je izražena zabrinutost od ponavljanja paničnih napadaja i njihovih posljedica i/ili značajna promjena u ponašanju koja nastaje kao odgovor na te napadaje. Osoba može značajan dio vremena razmišljati o tome hoće li se panični napadaji javiti i planirati što će tada napraviti. Obično nastupaju i brojne promjene u ponašanju. S vremenom se ponašanje osoba s paničnim poremećajem i cjelokupno funkcioniranje može sve više sužavati što dovodi do nezadovoljstva i značajne psihološke patnje.
Kada, kome i zašto se panični napadaji i panični poremećaj događaju?
Smatra se da je prevalencija paničnog poremećaja negdje od 2-3% dok su napadaji panike znatno češći, pokazalo se da pogađaju 10-11% stanovništa u godini. Prosječna dob u kojoj se pojavljuje je 20-24 godine, a početak u djetinjstvu i iznad 45 godina je znatno rjeđi. Kao i kod drugih psihijatrijskih poremećaja i bolesti, ne postoji jednoznačan odgovor na pitanje o tome zašto nastaju panični napadaji i panični poremećaj. Istraživanja ukazuju na važnost genetske predispozicije, teškoća u ranom odnosu roditelj-dijete i temperamenta osobe (tendencija doživljavanja neugodnih emocija, inhibiranost). Zanimljivo je kako osobe s paničnim poremećajem često izvještavaju kako su odrastali s jednom ili više osoba koje su i same bile usmjerene na fizičke senzacije i kako su veliku pažnju posvećivali djeci kada bi razvila neke fizičke smetnje i simptome. Postoje i druge biološke i psihološke teorije koje objašnjavaju nastanak paničnih napadaja, ali ne postoji univerzalni „krivac“ u kojeg možemo uprijeti prstom. Uvijek je riječ o složenom međuodnosu niza faktora ranjivosti. Treba napomenuti kako se često prije pojave prvog napadaja panike kod osobe mogu naći stresori poput bolesti, gubitka voljenih osoba, prekida odnosa, otkaza ili preuzimanja odgovornosti i životnih promjena poput novog posla, polaska na fakultet, rođenja djeteta itd.
Razotkrivanje paničnog napadaja - pas koji laje ne grize
Osnovna postavka evolucije je daljnje prenošenje onih gena koji su nam uspješno omogućavali preživljavanje i daljnje razmnožavanje. Naši predci su bili suočeni s brojnim izravnim opasnostima postanku i morali su razviti mehanizme koji će omogućiti nošenje s tim opasnostima. Kada bi se najednom ispred nas stvorio lav, bilo bi izrazito nepovoljno samo nastaviti dalje kao da se ništa ne događa. Naime, ubrzo bi vrlo vjerojatno bili pojedeni. Međutim, kada naše tijelo reagira nizom signala koji nam omogućuju uspješnu reakciju borbe ili bijega s opasnosti koja je ispred nas, ujedno se i povećava šansa da ćemo preživjeti. Srčana frekvencija raste kako bi se veća količina krvi dovela u mišiće, disanje se ubrzava kako bi osiguralo više kisika u krvi, mišići se napinju u pokušaju spremnosti za akciju, slinjenje se smanjuje i usta su suša, zjenice se šire kako bi propustile više svjetlosti itd. Može se zaključiti kako je strah itekako neophodan za naše preživljavanje. Panični napadaj je kao neka vrsta lažnog alarma za opasnost koji se uključuje kada realne, objektivne opasnosti nema. Drugim riječima, tijelo reagira kao da se ispred njega nalazi ogromni lav, a osoba za to vrijeme možda samo mirno leži u svom krevetu. Često se upotrebljava analogija pretjerano osjetljivog alarma na autu koji svira i svijetli iako nigdje nema opasnosti. Osobe s paničnim poremećajem imaju izraženu anksioznu osjetljivost koja se definira kao strah od pojave simptoma anksioznosti zbog njihovih pretpostavljenih negativnih tjelesnih („dobit ću infarkt“), psiholoških („izgubit ću kontrolu“, „poludjet ću“) i socijalnih („osramotit ću se“) posljedica. Stoga, kada se pojave simptomi napadaja panike, osoba ubrzo razvija dodatni strah od tih simptoma koji onda pojačava inicijalne fiziološke senzacije i dovodi do začaranog kruga panike.
Što održava panični poremećaj?
Istraživanja sustavno pokazuju kako osobe s paničnim poremećajem pokazuju vrste ponašanja koja dugoročno održavaju panične napadaje. Zbog gore opisane anksiozne osjetljivosti pažnja se usmjerava ka tjelesnim senzacijama te osoba veliki dio vremena promatra svoje unutrašnje signale u potrazi za znakovima paničnog napadaja. Često je prisutno i izbjegavanje onih aktivnosti koje mogu potaknuti pojačano uzbuđenje-prestaju s uzimanjem kofeina, izjegavaju konflikte, prestaju s tjelovježbom i seksualnim aktivnostima itd. Prisutna su i ponašanja usmjerena na izbjegavanje situacija u kojima osoba pretpostavlja da bi se napadaj mogao javiti (npr. javni prijevoz, vožnja, gužve). Nadalje, učestala su i tzv. sigurnosna ponašanja, odnosno, ona ponašanja koja osoba koristi jer misli da će joj pomoći da se osjeća sigurnije i zaštićenije ako se panični napadaj pojavi. To može biti nošenje bočice vode, držanje za rukohvat, izlazak samo uz prisutnost osobe od povjerenja itd. Sva nabrojana ponašanja kratkoročno smanjuju tjeskobu, ali dugoročno vode do smanjene funkcionalnosti i koče da se osoba osvjedoči kako su panični napadaji zapravo bezopasni i kako se ništa loše ne može dogoditi. Oni su za osobu neugodni, mogu biti zatrašujući, ali ako im malo bliže priđemo, vidjet ćemo da su zaista kao psi s glasnim lavežom i velikim zubima koji zapravo ne grizu.
Tretman paničnog poremećaja
Prvi korak u tretmanu paničnog poremećaja je liječnički pregled u svrhu isključenja somatske podloge navedenih smetnji. Ipak, klinička iskustva pokazuju da se veliki broj osoba s paničnim poremećajem za pomoć javlja nakon što su već prošli detaljne medicinske preglede u potrazi za uzrocima svojih smetnji. Dok će kod nekih ljudi sami psihoterapijski tretman polučiti dobre rezultate, kod nekih će biti potrebna kombinacija psihofarmaka (koji se uzimaju pod praćenjem psihijatra) i psihoterapije. Brojna istraživanja drže kako kognitivno-bihevioralna terapija pokazuje visoku stopu uspješnosti (75-90 %) u tretiranju paničnog poremećaja sa ili bez agorafobija. U KBT-u se koristi niz tehnika kojima je cilj normaliziranje i edukacija o iskustvu paničnog napadaja, njegovo razumijevanje u kontekstu naše evolucijske prošlosti i načina na kojim obrascima misli, emocija i ponašanja doprinosimo nastanku i održavanja panike. Slikovito rečeno, KBT-om učimo mijenjati naše misli o opasnosti onog psa s glasnim lavežom i podcjenjivanju naših kapaciteta za nošenje s njim. Učimo kako postepeno prestati s izbjegavanjem i korištenjem lažno sigurnosnih ponašanja. S vremenom, približavajući se onome što nam se isprva činilo kao krvoločni pas, shvaćamo da nam on ne može ništa. I da onda kada on nanovo počne prijeteći lajati mi možemo prepoznati što se događa i nastaviti onim putem u životu kojim želimo ići bez obzira na pozadinsku buku.