Palestinski Don Quijote

 Nedavno sam ponovno čitao zbirku kratkih priča palestinskog pisca Ghassana Kanafanija, pa sam se danas odlučio malo kockati s njim. Otvaram na priču Središte svijeta. Abd al-Rahman je lokalni redikul koji ovako solipsistički odgovara raji koja ga ide hvatati u đir postavljajući mu pitanje zašto ne misli poput njih: Kad vi govorite, ja vas slušam i vjerujem vam, ali kad ja počinjem govoriti – vi nestajete. Dok ste vi, ne mogu biti ja, a kad sam ja, nemoguće je da ste i vi. Kanafani je u ovoj priči šekspirovski pustio da pamet progovori kroz usta lude dok su se ostali likovi mogli samo pitati: Da li je ovo bolest ili filozofija?

Kanafani je bio i borac i pisac, znao je baratati i puškom i perom. Iz prve ruke je upoznao patnje svog naroda, kao sudionik u takvoj sudbini, a nikako neki odvojeni promatrač iz daleka. Prošao je s obitelji kroz mnoge arapske zemlje u kojima nikada nisu dobili službeno odobren boravak. Odrastanjem u svijetu u kojem ga nitko ne priznaje, u svijetu straha i vječitog bježanja, Kanafani, sasvim logično, osjeća problem vlastitog identiteta na više ravni. Tko je on kao Palestinac, tko je on kao palestinski intelektualac, tko je on, naposljetku, kao osoba? Književnik pokušava u svom djelu ponuditi odgovor na sva ova zbunjujuća pitanja koja su mu se rojila u nutrini. Pisao je u groznici stalnih selidbi, pod udarom policije, uz stalne strahove od deportacija zbog neposjedovanja valjanih dokumenata. Vukao se po jeftinim sobama, živio s po 13 cimera, patio, osjećao, radio i učio, sve to vrijeme dokazujući svojim životom što sve može ljudska pamet i ponos na krilima čvršće tesanog karaktera, suludim prilikama usprkos.

Usto mu je uspjelo modernizirati palestinsku prozu i uvesti je u suvremene svjetske tokove. Važan je u ovom pogledu i njegov sunarodnjak Ibrahim Džebra, egzilant kao i sam Kanafani. Ocrtavajući profil tvrdoglavog i nepokornog palestinskog intelektualca usred blaziranog, mondenog svijeta iračke društvene kreme u svom remek-djelu U potrazi za Velidom Mesudom, Džebra kao da proteže, bar sam stekao takav dojam, Kanafanijevu sliku u samu literaturu. Inače, što se Džebre tiče, od srca preporučujem ogled sarajevskog arabista Esada Durakovića u kojem je znalački ocrtano stvaralaštvo ovog palestinskog egzilanta i modernista. Čitajući ovaj tehnički jednako moderan roman unutar palestinskog suvremenog pripovijedanja, kao što je to i Kanafanijev Ljudi pod suncem, jasno dolazimo do zaključka da se u to doba baklja književnog modernizma kod Arapa prenijela iz Egipta u malu, dotad književno sasvim nepoznatu i nevažnu Palestinu. Francuski poticaji u Tawfiqovim dramama i dnevničkoj prozi Tahe Husseina, sada su obogaćeni suvremenijim pritocima američke proze, ruskog realizma, francuske marksističke misli. Palestina je time pokazala ne samo to da njene muze nisu utihnule pod oružjem već i da su ojačale, pronašle nove puteve i poticaje na koje sav arapski svijet može biti ponosan.

Ghassan Kanafani bavio se i slikarstvom te je iza njega ostalo i nekoliko darovito izrađenih litografija od kojih bi simbolički izdvojio čovjeka na konju usred vrelog pustinjskog sunca, neku vrstu arapskog Don Quijotea prepuštenog isključivo pijesku i vrućini, figuru koja ide s papira ravno prema nama. Ni najmanje me nije začudilo da je izabrao baš motiv španjolskog viteza: pisati, čitati i stalno putovati na dva kolosijeka umjetnosti i politke u onakvim okolnostima nije ništa drugo doli odvažan ljudski juriš u nepoznato.

Kanafaniju je glave došla politika. Godine 1969. postaje glasnogovornik Narodnog Pokreta za Oslobođenje Palestine (PFLP) i istaknuta politička meta izraelske tajne službe Mossad. Na to je posebno utjecala jedna fotografija na kojoj književnik stoji u društvu s japanskim teroristom odgovornim za masakr na aerodromu Lod. Smatra se da je Mossad postavio bombu koja je ubila Kanafanija i njegovu nećakinju Lamis 1972. godine u lijepom i tužnom gradu Beirutu.