Palac gore Plemenima
Predstavom Plemena zatvorena je premijerna sezona Kazališta u Lori. Predstave kao što su Plemena vrijedi gledati sve dok hendikepirani članovi društva ne postanu ravnopravni članovi, a punopravni članovi društva ne promijene stereotipnu sliku o hendikepu.
U subotu, 12. travnja, u Domu HV-a odigrana je hvaljena predstava Plemena, nastala u koprodukciji kazališta Planet Art i Teatra EXIT, čime je zatvorena premijerna sezona KUL-a (Kazališta u Lori).
Drama Plemena britanske spisateljice Nine Raine prošle je godine pobrala nekoliko najvažnijih svjetskih nagrada za najbolji dramski tekst. Na hrvatski ju je preveo i adaptirao Marko Torjanac, umjetnički direktor kazališta Planet Art i jedan od inicijatora projekta Kazalište u Lori, a na pozornicu teatra EXIT postavila Slavica Knežević; njih oboje imali so priliku gledati u predstavi kao majku i oca jedne tipične, pomalo disfunkcionalne obitelji.
Sam naziv predstave asocira na ono primitivno i nagonsko u ljudima, što ih tjera da se grupiraju u određene grupe, u plemena, kako bi se zaštitili od ostalih neprijateljskih plemena, ali s druge strane podsjeća na duh zajedništva i odanost određenom idealu predstavljenom upravo zajednicom kojoj pojedinac pripada. Upravo ta dvojakost istovremenog pripadanja i nepripadanja, prihvaćenosti i neprihvaćenosti od kolektiva temelj je ove dirljive priče koja otvara mnoga pitanja, od problema osoba s invaliditetom u društvu koje ih degradira na svim razinama, preko brojnih stereotipa o manjinama, koji i sami pripadaju plemenima unutar kojih postoji diskriminacija i hijerarhija, do pitanja (roditeljske) ljubavi koja u svojoj posesivnoj želji da zaštiti prelazi u ekstremnu sebičnost.
U linearnom fabularnom rasporedu izmjene scena, najavljenih tek glazbom koja se uklapa u nadolazeći trenutak, s realističnom scenografijom svedenom manje-više na stol kao na simbol plemenskog zajedništva, ispričana je priča obitelji u kojoj su svi članovi na neki način kreativni osim sina Billyija, koji je gluh od rođenja. Trudeći da se prilagode potrebama fizički hendikepiranog sina, ostali članovi obitelji nesvjesno podređuju njegove potrebe vlastitim, ne tako vidljivim hendikepima i kolektivnom ignoriranju činjenice da je član njihove obitelji drugačiji... Uče ga komunicirati čitanjem s usana odbijajući sami naučiti znakovni jezik kao odrednicu plemena gluhonijemih koji vlastiti identitet svode na činjenicu da su gluhi.
Preokret se događa kad Billy upozna Sylviu, koju je u ovoj izvedbi odigrala Petra Kurtela, na mahove nerazumljiva u pokušaju da dočara gubitak sluha. Ona je djevojka iz zajednice gluhonijemih koja postepeno gubi sluh, a koja Billyija podučava znakovnom jeziku. Zahvaljujući njoj, Billy se transformira u uspješnog člana društva koji odluči prekinuti veze sa svojom obitelji.
Matija Kačan u ulozi shizoidnog sina, najbučnijeg člana obitelji, koji ne čuje nikoga osim glasova u svojoj glavi, i Vanda Winter u ulozi kćeri Ruth, pjevačice nesigurne u vlastitu vrijednost, u svojoj buci nisu ni upola rječiti kao Slaven Španović u ulozi Billyija, koji je za ovu ulogu s pravom osvojio nagradu Hrvatskog glumišta. Protivnik plemenskog principa ujedno je njegov najveći zastupnik, objedinjen u liku oca Cristophera koji je, unatoč cinizmu kojim se na svjesnoj razini brani od granica pripadanja određenom plemenu, nesvjesno izgradio vlastitu obitelj kao pleme kojem je on sam poglavica. Taj složeni lik veoma je uvjerljivo odigrao već spomenuti Marko Torjanac.
Svijet buke kojim komuniciraju ostali članovi obitelji naspram svijeta tišine u kojem boravi gluhi Billy služi kao metafora ograničenosti jezika koji često ne može izraziti ono neprevodivo bilo kojim jezikom, pa tako i znakovnim.
Najzanimljiviji redateljski potez jest slučajna intervencija s projekcijama koje nude simultani prijevod ne samo znakovnog jezika, već ponekad i skrivenih razmišljanja likova u raskoraku s onim što govore.
Da bismo razumjeli poruku ove predstave, potrebno je puno više od slušanja... Potrebno je pretvoriti se u unutarnji sluh da bismo čuli glas ljubavi kao jedini premosnik različitih svjetova u kojima smo svi mi svoji i drugačiji. Reći da smo svi mi različiti isto je kao reći da smo svi isti po svojoj različitosti, ali tek razumijevanje i prihvaćanje tuđeg načina razmišljanja i osjećanja, koje nadilazi granice jezika, može tu istu različitost učiniti osnovom dinamičnog kretanja prema jedinstvu.
Stoga pripadnost određenom plemenu kao životni odabir može oplemenjivati svoje članove sve dok ne postane ideološka pretpostavka na koju svode vlastiti identitet, koji se neprestano urušava pod prijetnjom umišljenog neprijatelja s one strane nametnutih okvira.
Predstave kao što su Plemena vrijedi gledati sve dok hendikepirani članovi društva ne postanu ravnopravni članovi, čije uloge ne služe samo za dramske i političke zaplete, a punopravni članovi društva ne promijene stereotipnu sliku o hendikepu kao o nečemu što se nužno fizički manifestitra.
Palac gore Plemenima, a mislim da bi se splitska publika koja je suzom, smijehom i gromoglasnim pljeskom na kraju predstave ispratila glumačku postavu Plemena, složila kako bi bilo kul da se KUL nastavi održavati i nakon ljetnih praznika.