Ozbiljne novine - postoje li?

 Svakodnevno čitamo novine i slušamo vijesti te polazimo od pretpostavke da je sve što čujemo točno. No je li to doista tako, zapitali su se u britanskom The Guardianu.
Nažalost, odgovor je negativan, danas više ne možemo pretpostavljati da je neka vijest istinita samo zato jer smo je čuli ili pročitali u nekom masovnom mediju. Puno se toga promijenilo od 19. stoljeća, kad se prvi put spominje pojam tisak, piše za Guardian John Quiggin..

1791. godine, kad je u SAD-u usvojen prvi amandman Ustava, među raznim slobodama koje je garantirao pronašla se i sloboda tiska. Tisak nije bio jednako uzak pojam kao danas, već je obuhvaćao široki spektar publikacija, primjerice pamflete i brošure, a prava i obveze zagarantirane amandmanom odnosile su se na sve, a ne samo na profesionalne novinare. Vrhovni sud SAD-a zahtijevao je da se sloboda tiska zaštićena prvim amandmanom jednako odnosi na novinare i na obične ljude, kojima je time zagarantirana točnost informacija koje čitaju. No danas se postavlja pitanje je li je takva ideja o tisku zastarjela.

U ranim počecima razvoja tiska, kad su novine još bile u začetku, politička debata vođena je putem pamfleta i brošura, koje su bile jednostavne i jeftine za proizvodnju. Dominantni stil pisanja bio je, naravno, polemički, bez pretenzija za ravnotežom i jednakom zastupljenošću različitih mišljenja i stavova, što se nije promijenilo kad su se povremeni letci pretvorili u redovno objavljivane novine. Krajem 19.stoljeća proizvodnja novina iz zanata se pretvara u industriju, s velikim kapitalom i čitavom plejadom zaposlenih - novinara, urednika, grafičara, fotografa i mnogih drugih. Stroj Linotip, koji je 1884. izumio Ottmar Mergenthaler, omogućio je masovni tisak novina. Tekstove su svakog dana čitali milijuni ljudi.

U 20.stoljeću, razvojem radija i televizije, nastalo je ono što danas zovemo masovnim medijima, koji vijest prenose do široke publike. Takva situacija išla je na ruku vlasnicima medijskih kuća te im donijela veliku moć i novac. Novinarima su pak omogućene neke privilegije. Jedino se za novinare smatra da imaju legitimno pravo pitati bilo koga gotovo bilo što i očekivati odgovor. Jako dobro poznata, ali i oštro osporavana privilegija jest pravo novinara da zaštiti svoje povjerljive izvore te da nema obvezu otkrivanja informacija policiji i sudu. Novinari imaju i odgovornost prema čitateljima, pa se tako dijelom profesionalne etike smatra dužnost novinara da razdvoji vijesti, mišljenja i da upozori čitatelje na plaćeni oglas. Utemeljena su i krovna tijela nadređena novinarima, kakvo je primjerice u Hrvatskoj Hrvatsko novinarsko društvo, kojem je zadaća promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude obaviještena o svim događajima u društvu, te koje pazi da budu poštovana prava svake osobe na slobodu izražavanja i mišljenja. No ponekad se postavlja pitanje gdje je granica naših, a početak tuđih prava. Primjerice, u Australiji Novinarsko društvo povuklo je članak u kojem novinar analizira specijalitete od klokana, nakon pritužbe Društva za zaštitu klokana. U SAD-u se pojavio Fox TV, koji je nudio pristranu, desno orijentiranu, no istovremeno vrlo zabavnu sliku svijeta. Prije Fox Newsa tzv. doktrina poštenja, postavljena od američke komunikacijske komisije zahtijevala je od TV postaja da pokriju obje strane priče kad se radi o važnim pitanjima i temama. Ubrzo se pojavio i njegov lijevi pandan, MSNBC, tako da se nakon pažljivo kreiranog i balansiranog centrizma 20.stoljeća novinarstvo opet vratilo na svoje početke, kad je bilo prirodno na pamfletima pisati samo jednu stranu priče.

Dok su medijske kuće tako podrivale novinarstvo iznutra, internet je to učinio izvana, zaključuje se u Guardianu. Naime, prije širenja interneta, mediji su imali ulogu vratara, odlučivali su koja vijest i kakva će njena interpretacija izaći u javnost. Danas je pred nama pregršt informacija i zato su pokušaji da se ponovo u medije uvede profesionalna etika i standard 20 st., nažalost, osuđeni na neuspjeh. Najbolji odgovor na našu trenutnu situaciju jest napustiti pretpostavku da su takva etika i standardi norma, a odstupanje od njih iznimka. Ne možemo više pretpostavljati da je priča istinita (a kamoli pravedna i neutralno prikazana) samo zato jer je napisana u ozbiljnim novinama. Trebamo sami donijeti sud o kredibilnosti svake priče i publikacije. Nema načina, osim kroz iskustvo i zapažanje, da zaključimo koji su izvori pouzdani a koji nisu.