Ovisnost je bijeg od stvarnosti

 Događalo bi se to u svako doba dana, nije postojalo neko pravilo. Čula bi se vriska, izmjenjivali bi se muški i ženski glas u nekom pokušaju razgovora i svi smo isto razmišljali, iako nam nikada nitko nije jasno rekao – opet je nadrogiran. 

Odrastanje među špricama

Odrastala sam u samom centru Splita, u razdoblju kada je narkomanski val doživio svoj vrhunac. Majke su nas upozoravale da se ne igramo špricama koje su bile posvuda: po zidovima, uglovima trgova, u portunima, na stepeništima. Znala sam da bi bilo bolje da ne otvaram vrata kada čujem zvono usred noći – to se susjed opet sjetio donijeti neki ukradeni komad nakita, posuđa ili odjeće pa sada traži nekoga tko je spreman preuzeti lovinu u zamjenu za bilo kakav iznos. Ipak, nisam se bojala. Narkomani i dileri kojima sam bila okružena nisu mi bili prijetnja. U naš stan nisu provaljivali, nikada mi ništa nisu nudili, a ja sam znala da se trebam maknuti kada bi naletjela na neku razmiricu ili obračun. Tek sam godinama kasnije, retrospektivno, počela shvaćati koliko je takvo okruženje bilo neprirodno, ali i koliko mu trebam biti zahvalna.

Droga kao izlaz iz atmosfere ratnog i poslijeratnog Splita

Što je droga? Što je ovisnost? Oprostite mi kada kategorički tvrdim: svaka je ovisnost bijeg od stvarnosti. Moji susjedi, dileri i narkomani, bježali su od atmosfere ratnog i poslijeratnog Splita. Nije bilo posla, nije bilo perspektive, nije bilo prilika. Nerijetko su mislili da nije bilo ni opasnosti, toliko je ljudi koristilo droge i izgledalo je da se sve to može držati pod kontrolom. Nisu bili suočeni s tragičnim pričama i uništenim životima, takve su stvari uslijedile kasnije. Predoziranja, tučnjave, ubojstva i bijeg pred policijom polako su se uvukli u brojne živote, a meni je sve to bilo tako blizu da nisam uspjevala shvatiti zašto roditelji žele adresu u Dioklecijanovoj palači zamijeniti nekom izvan grada.

Nisi ni ti cijepljena od takve sudbine

Lakše je stvoriti zabavu tabletom na jeziku nego trezvenom interakcijom. Lakše je podnijeti prazne ulice, besperspektivnu budućnost i obiteljske svađe nekim ubodom ili šmrkanjem. Barem na početku priče. Svejedno, ovisnici su mi uvijek bili slaba točka. Uvjetovani tolikim faktorima koji su od moje svakodnevice bili udaljeni svjetlosnim godinama, nerijetko se u cijeloj situaciji u koju su dovedeni može iščitati mnogo više od dokolice i bijega. Nesvjesni koliko često prvi ubod, gutljaj ili linija vode u drugi, treći, stoti, zapleli su se u nešto iz čega rijetki uspiju naći izlaz. Brzinu kojom sve to može izmaknuti kontroli prvi sam si put uspjela predočiti čitanjem romana „Mi djeca s kolodvora Zoo“. Tek su mi te stranice uspjele pokazati i onaj korak koji prethodi svađama dvojice braće koje su redovito završavale krvavim tragovima po zidovima zgrada u našoj ulici. Tek su mi te stranice pomogle da zamislim susjeda koji je pronađen predoziran kao dječaka i školarca koji je zasigurno imalo slične hobije kao i ja. Te su me stranice, više od svih šprica, vrećica sa sumnjivim sadržajem i kasnonoćnih kucanja na vrata, uspjele uvjeriti – pazi, nisi ni ti cijepljena od takve sudbine.

Ovisnost ne utječe samo na život ovisnika

Ne mislim da me bijeg iz tih ulica spasio od ovisnosti, mislim da me upravo takva okolina spasila. Svi su ti prizori ostali zabilježeni u nekom kutku mog mozga i utjecali su i još uvijek utječu na odluke koje svakodnevno donosim. Ovisnost, nebitno je li riječ o drogi, alkoholu, kocki ili nečem sasvim desetom, razara. Uništava. Ovisnost stvara ovisnike na toliko razina, uvlači se u toliko umova, utječe na toliko života. Promatrala sam majke koje su godinama vjerovale da će im se sinovi izvući. Slušala sam svađe i udarce, promatrala sam kćerke koje su postajale nevidljive pred mojim očima. Da, gutljaj ili ubod možda riješe situaciju na par sati, ali kako i kome? Izgubi li osoba u tom periodu osjetilo vida pa ne vidi čime se okružuje? Izgubi li osjetilo sluha pa ne čuje tihi plač i zapomaganje? Izgubi li negdje usput sav razum koji bi se možda mogao javiti i doviknuti da je sve izmaknulo kontroli?

Umjesto zaključka

Već danima pretražujem internet i nadam se da će mi brojevi pomoći da dođem do pametnog zaključka. Ne ide mi. U mojoj glavi se i dalje vrte isti prizori iz geta, rečenice iz romana, scene iz filmova. Ja i dalje čujem ono vrištanje ispod prozora, i dalje vidim trag krvave pesnice na ulazu u portun. Meni je to i više nego dovoljno. Ova mi je stvarnost i više nego dovoljna, ne namjeravam bježati u neku drugu. Godinama sam je promatrala i, vjerujte mi, nije nimalo bezbrižna i zabavna kako se u početku čini.