Ova udruga pokazuje koliko je snaga zajednice jaka i potrebna

Svaki grad u kojem se školuješ, odrastaš i živiš naposljetku postane mali grad u kojem ti se životni put nerijetko više puta presječe s istim ljudima. U novom razgovoru u sklopu temata Hoću grad za mlade ovog puta imam dvije sugovornice i jednog sugovornika čiji su se životni putovi u nekoliko navrata dodirnuli s mojim. 

Antoniu Popić viđala sam na hodnicima Filozofskog fakulteta u Splitu i na tečaju hrvatskog znakovnog jezika u Zoni. Antonia me naslijedila na radnom mjestu stručno komunikacijske posrednice (SKP) učeniku Krešimiru Jelaviću Čičiću s kojim sam dvije godine dijelila školsku klupu, a kasnije i u učionicama u kojima se školovala njegova sestra Petra Jelavić Čičić. 

Od toga je prošlo dosta vremena, Krešimir je osnovnoškolske klupe zamijenio srednjoškolskim u kojima mu podršku još uvijek pruža Antonia, a Petra je uspješna studentica na Pravnom fakultetu u Splitu. Antonia je u tom vremenu postala aktivna zagovornica rada s gluhim i nagluhim osobama, a s Ivanom Jelavić Čičić osnovala je udrugu za promicanje hrvatskog znakovnog jezika ZNAKujmo svi, koja u pet godina djelovanja pokazuje koliko je snaga zajednice jaka i potrebna za adresiranje poteškoća kojih društvo možda ni nije svjesno. 

Po zanimanju si diplomirana sociologinja, ali već si tijekom studija otkrila hrvatski znakovni jezik. Odakle interes za učenjem i kako se razvijao tvoj profesionalni put u tom smjeru?

Antonia: Stekla sam zvanje magistre sociologije na Filozofskom fakultetu u Splitu i upravo sam na  hodnicima tog istog fakulteta ugledala plakat s pozivom na upis na dvogodišnji tečaj hrvatskog znakovnog jezika. Bez puno razmišljanja odlučila sam upisati tečaj, bez jasne predodžbe i bez ikakvih očekivanja. Naime, do tad se nisam susrela sa svijetom gluhih niti poznavala gluhu osobu. Kako je tečaj napredovao, tako je i moj interes za ovu temu rastao. Učila sam o specifičnostima komunikacije na znakovnom jeziku, ali i o kulturi gluhih zajednica, bogatoj povijesti, njihovim posebnostima i identitetu. Ono što je započelo kao neplanirano putovanje iz znatiželje, s vremenom je odredilo moj profesionalni put. Uistinu mi je drago što su se karte tako posložile, da me privukao taj plakat i uveo u zajednicu Gluhih. To iskustvo me obogatilo na mnoge načine, kako profesionalno, tako i osobno. 

Koliko su volonterska iskustva, usvajanje vještina van obrazovnog sistema i rad kao prevoditeljica u nastavi utjecali na tvoje profesionalno usmjerenje? U kojem smjeru planiraš nastaviti?

Antonia: Još tijekom studija sam volontirala u različitim aktivnostima i druženjima s gluhim i gluhoslijepim osobama, što mi je omogućilo da bolje upoznam teškoće s kojima se suočavaju u svakodnevnom životu. Ubrzo nakon stjecanja diplome sam na poziv majke gluhog djeteta započela s radom u školi kao stručno komunikacijska posrednica. Sedam godina u kontinuitetu radim taj posao s mojim Krešom, otkad je bio u četvrtom razredu osnovne škole. Sada je ozbiljan momak, učenik drugog razreda Elektrotehničke škole u Splitu, a odavno me već i prerastao. Ima umjetnu pužnicu te se na nastavi služimo znakovnim jezikom kako bi usvojio sve auditivne informacije iz okoline. Moram ga pohvaliti na ogromnom trudu koji ulaže i na predanosti u savladavanju izazova. Ponosna sam na njega i na njegovu sestru Petru, s kojom sam također imala priliku raditi kao SKP dvije godine u Prirodoslovnoj gimnaziji. Danas je ona redovita studentica prava na Pravnom fakultetu u Splitu, gdje predavanja prati uz pomoć daktilografa. Gledajući kako oboje napreduju, osjećam se ispunjeno i zahvalno što sam dio njihovog puta. Uvjerenje da podrška može značajno promijeniti nečiji život inspirira me da i dalje doprinosim u smjeru poboljšanja obrazovnih postignuća gluhe djece i mladih.

Krešo i Petra, koliko vam je iz trenutne perspektive bilo važno imati podršku stručno komunikacijskog posrednika tijekom obrazovanja, ali i danas? 

Petra: Podrška stručno komunikacijskog posrednika, a kasnije i daktilografa bila je ključna za moje obrazovanje i akademski uspjeh. Tijekom srednje škole imala sam SKP u nastavi, što mi je omogućilo potpuno praćenje nastave i ravnopravno sudjelovanje u njoj s drugim učenicima. Zahvaljujući stručno komunikacijskim posrednicama u nastavi koje su mi pružale podršku kroz sve četiri godine srednje škole, postigla sam odlične rezultate na državnoj maturi. Danas, na fakultetu koristim usluge daktilografa koji zapisuje predavanja, što mi je neophodno s obzirom na zahtjevnost pravnog studija, a i opsežnost nastavnih materijala. Nažalost, ova usluga nije zakonski regulirana na visokim učilištima, pa se financira putem donacija i projekata udruzi, no unatoč tome, značaj te podrške je neizmjeran. 

Krešo: Kao i moja sestra, i ja sam gluha osoba pa mi je podrška SKP-a bila neophodna kroz cijelo moje školovanje. U nastavi, uz ovakvu podršku, mogu ravnopravno pratiti gradivo, a bez stručno komunikacijskog posrednika to bi bilo praktički nemoguće. Sigurno ne bih postigao rezultate koje imam danas bez podrške svih ljudi koji su me pratili tijekom mog obrazovanja. I dalje osjećam da ima prostora za napredak u sustavu, pogotovo na višim razinama obrazovanja. I u osnovnoj i srednjoj školi, unatoč postojanju podrške, stručno komunikacijski posrednici se često mijenjaju jer je to zanimanje koje nije dovoljno ni cijenjeno, a ni plaćeno, a zahtijeva veliku količinu truda i znanja. Ja sam imao sreću pa je moja treća stručno komunikacijska posrednica Antonia sa mnom ostala do danas. Mislim da bi svima nama, koji smo u takvoj situaciji, trebalo osigurati zakonsku i financijsku podršku kako bismo imali jednake šanse, te kako bi se osigurao ostanak kvalitetnih ljudi koji rade s nama.

Petra: Ovim putem bih htjela skrenuti pozornost na jedan propust u zakonodavstvu vezan uz visoko obrazovanje. Naime, oblik podrške SKP-a u nastavi reguliran je donošenjem i stupanjem na snagu Pravilnika o pomoćnicima u nastavi i stručnim komunikacijskim posrednicima. No, sličan oblik podrške u vidu osobnih asistenata, pomoćnika i stručnih komunikacijskih posrednika u sustavu visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj nije zakonski reguliran niti je propisan način financiranja ovog oblika podrške za studente s invaliditetom. Samim time dolazi do nepravednosti, odnosno znatne nejednakosti između mene i ostalih studenata bez invaliditeta jer smo jednako tretirani, iako imamo sasvim različite potrebe. 

Sama važnost ovakve usluge istaknuta je kroz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i Zakon o suzbijanju diskriminacije koji traže da se studentima osigura podrška i drugi oblici razumne prilagodbe te na to i obvezuju. Bez usluge daktilografa, bilo bi mi znatno otežano aktivno sudjelovati u akademskom životu te postizati odlične rezultate rješavajući svaku godinu u roku. Vjerujem da i ostale osobe s invaliditetom, gluhe i nagluhe osobe prolaze kroz isti problem zbog nedostatka zakonodavne regulative, stoga se nadam da će se u budućnosti što prije prepoznati problem te da će ovakve usluge postati sustavno regulirane i dostupne svima kojima su potrebne. Ovim putem također pozivam nadležno Ministarstvo na ovom području da riješi problem zakonodavne (ne)regulacije te poboljša kvalitetu života svim studentima osobama s invaliditetom.

Kako je došlo do odluke za osnivanjem udruge? Što ste uočili da nedostaje, gdje ste htjeli dati svoj doprinos?

Antonia: Potpuno nenadano i bez prevelikih promišljanja! Znate kako to ide, kad postoji neki problem, onda se ljudi okupe i pokažu snagu zajedništva. Nas par je volontiralo s Antom, gluhoslijepim Vrličaninom koji se našao u nezahvalnoj situaciji jer živi u ruralnoj sredini i nije imao dostatnu podršku. Mi smo imali želju odlaziti češće do njega, no to ipak dugoročno zahtijeva određena financijska sredstva. Rješenje u vidu osnivanja udruge i apliciranju na projektne natječaje se postavio kao logičan korak, te smo jednu večer smislili ime, međusobno podijelili zadatke i bacili se na posao registriranja udruge. Inicijalnu podršku i povjerenje nam je pokazao Grad Vrlika omogućivši financijska sredstva za dolazak Anti u Vrliku na tjednoj bazi. Bili smo presretni i vječno smo im zahvalni na suradnji. Svakom tko ima iskustvo rada u civilnom sektoru ne trebam puno objašnjavati taj ponos kad ideje provedeš u djelo i učiniš malu promjenu u zajednici koja nekoj osobi znači sve. Nakon toga smo provodili projekte u partnerstvu sa srodnim udrugama, ali moram biti iskrena i reći da smo, u želji da proširimo članstvo i osiguramo podršku većem broju članova, malo i "svaštarili" na samom početku. Danas djelujemo pet godina i postavili smo konkretne ciljeve, odredili smjer u kojem želimo ići i kockice se nekako same od sebe slažu kroz rad i nova znanja koja stječemo. 

Koliko vas je trenutno uključeno u rad, možeš li podijeliti neke zanimljive projekte koje ste provodili ili u koje tek krećete?

Antonia: Istaknula bih našu predsjednicu Ivanu Jelavić Čičić – Krešinu i Petrinu mamu koja je po struci pravnica. Ivana je primjer majke koja je istinski posvećena svojoj djeci i pomiče granice ne čekajući institucije da odrade svoj posao. Ja sam potpredsjednica udruge te uz rad u školi zaposlena na projektnim aktivnostima. Administrator udruge je Jakša Korda koji nam svojim iskustvom gluhe osobe uvelike pomaže, kako u osmišljavanju projektnih idejaa, tako i u njihovoj provedbi. Iako sam ja u potpunosti subjektivna, smatram da smo u ovih pet godina proveli značajne projekte. Provodili smo projekt financiran iz Europskog socijalnog fonda u sklopu kojeg smo zaposlili komunikacijsku posrednicu za gluhe i gluhoslijepe članove tijekom 20 mjeseci, i to u kriznom vremenu pandemije koronavirusa kada je kontinuirana podrška bila krucijalna zbog ograničenja i socijalne izolacije. 

Trenutno provodimo trogodišnji program Koraci prema uspjehu koji osigurava individualnu pomoć u učenju te grupne radionice za gluhu i nagluhu djecu, djecu s jezično-govornim teškoćama te djecu gluhih roditelja. Projekt SOS – Solidarnost, Osnaživanje i Suradnja implementira tri ključne aktivnosti: individualno psihološko savjetovanje roditelja, zatim grupne radionice socijalne podrške i razvoja roditeljskih vještina te grupne radionice razvoja socijalnih i emocionalnih vještina kod djece, namijenjene osnaživanju djece s oštećenjem sluha i njihove roditelje. 

Uz podršku Ministarstva kulture i medija pokrenuli smo INKluzivni klub na kojem će gluha i nagluha djeca razvijati svoje jezične vještine, kritičko mišljenje i ljubav prema književnosti kroz čitateljski klub i niz kreativnih radionica tijekom sljedećih deset mjeseci. Program vodi naša suradnica, magistra hrvatskog jezika i književnosti, s dugogodišnjim iskustvom provođenja neformalnih edukativnih formata. Također, radimo i s gluhom djecom u predškolskoj dobi kroz projekt ZNAKovna igraonica nastojeći im pružiti alate za komunikaciju potičući učenje znakova hrvatskog znakovnog jezika kroz igru i interaktivne edukativne aktivnosti u koje je uključena cijela vrtićka grupa, odgajateljice i roditelji. Za njih smo tiskali znakovne kartice s QR kodom za pristup videomaterijalu izvedbe znakova, uz podršku Zaklade Hrvatska za djecu. 

Projekti u fokusu imaju partnerstvo s obiteljima u cijelosti, njihovim aktivnim sudjelovanjem te poboljšanim ishodima za djecu kroz sveobuhvatan pristup. Veliki korak za nas je opremanje novog ureda u koji smo uselili zahvaljujući institucionalnoj podršci Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Opremili smo ga novim namještajem i jednim posebnim ukrasom koji smo dobili prije koji dan – plaketa priznanja koju je gradonačelnik Grada Vrlike uručio udruzi za naš rad i zalaganje u proteklih pet godina te podršku koju pružamo našem prijatelju Anti. Nema ljepšeg načina za proslaviti pet godina djelovanja niti bolje motivacije za daljnji rad.

Krešo i Petra, na koje načine sudjelujete u radu udruge? Antonia, na koje se načine mladi mogu uključiti u rad udruge?

Krešo: U udruzi sudjelujem na mnogim razinama. Volim fotografirati, vodim web stranice  i društvene mreže, i pomažem oko tehničkih stvari, poput postavljanja opreme za različite događaje i radionice. Aktivno sudjelujem na svim radionicama i uvijek nastojim dati korisne ideje za nove projekte. Jedan od projekata na kojem aktivno sudjelujem, a koji mi je posebno drag, jest projekt pomoći u učenju. Osobno mi je jako važan jer mi pruža podršku koja mi je potrebna u savladavanju školskih obaveza. U ovom projektu ne samo da dobivam pomoć u učenju, nego i aktivno doprinosim njegovom razvoju. Kao učeniku Elektrotehničke škole, ponekad mi je teško pratiti gradivo bez dodatne podrške, a ovaj projekt mi omogućava da lakše razumijem kompleksne zadatke i pripremim se za ispite. Kroz ovaj projekt imam priliku surađivati s mentorima i vršnjacima. Smatram da je ovakva vrsta pomoći ključna ne samo za mene, nego i za druge učenike koji se suočavaju s izazovima. Osim toga, sudjelujem u organizaciji različitih događanja, od edukativnih seminara do kreativnih radionica. Jedna od radionica koja mi je ostala u posebnom sjećanju bila je izrada keramičkih predmeta, gdje sam uz pomoć stručnjaka napravio svoju prvu keramičku šalicu. Ponekad pomažem u vođenju društvenih mreža udruge, što me povezuje s mladima iz cijele Hrvatske. Volim i sudjelovati u radionicama koje se bave novim tehnologijama, poput 3D printanja i programiranja, jer su te vještine vrlo korisne u mojoj školi i kasnijem profesionalnom razvoju. Kroz sve te aktivnosti ne samo da pomažem drugima, nego i stalno učim nešto novo, što me ispunjava i motivira da se dalje angažiram. 

Petra: U radu udruge sudjelujem kroz niz volonterskih aktivnosti, koje su mi omogućile ne samo stjecanje novih iskustava, već i upoznavanje dragih ljudi. Posebno bih izdvojila svoje posjete gluhoslijepoj osobi Anti u Vrlici. Isprva su ti posjeti bili usmjereni na podučavanje taktilnog znakovnog jezika, no s vremenom su prerasli u prijateljstvo koje me uvijek motivira da se, kada mi fakultetske obveze to dozvole, s radošću vraćam u Vrliku. Osim toga, sudjelujem u projektu Koraci prema uspjehu gdje pružam instrukcije iz hrvatskog jezika i drugih osnovnoškolskih predmeta djeci s oštećenjem sluha te im na taj način pružam podršku, a i motivaciju kroz njihovo obrazovanje. Također, bila sam uključena u radionice izrade kozmetičkih proizvoda od prirodnih sastojaka, a stečeno znanje koristim i danas, izrađujući vlastitu kozmetiku – od labela, pa sve do krema za lice i ruževa za usne. Radila sam i na radionicama izrade keramičkih proizvoda, gdje sam izradila vlastiti nakit od keramike uz pomoć stručnjaka koji je vodio radionicu. Kroz rad u udruzi stječem nova znanja i vještine koje svakodnevno primjenjujem, i nadam se da ću i u budućnosti imati priliku, a i čast sudjelovati u novim projektima udruge jer iza svake radionice izađem bogatija za jedno novo iskustvo. 

Antonia: Mladi su vrlo važan dio naše udruge, i trudimo se uključiti ih u razne aktivnosti i projekte, stvarajući okruženje u kojem se razvija empatija i svijest o važnosti inkluzije. Također, njihova energija i nove ideje unose svježinu u rad udruge, čineći naše aktivnosti još dinamičnijima. Većina mladih volontera su studenti pomagačkih struka koji, ne samo da doprinose zajednici, već i razvijaju profesionalne vještine koje će im biti od velike koristi u njihovim budućim karijerama. Surađujemo i s Filozofskim fakultetom u Splitu čiji studenti u sklopu kolegija Stručna praksa u nastavnoj bazi mogu steći radno iskustvo i u našoj udruzi. S obzirom na to da na mladima svijet ostaje, mi smo vrlo optimistični jer uz mlade s kojima smo imali priliku surađivati,  možemo zamisliti svijet koji je otvoren i podržavajući prema svim njegovim članovima.

Planirate li se i dalje u svom školovanju i budućem radu baviti radom u civilnom sektoru, s gluhim i nagluhim osobama, s radom na podizanju kvalitete života?

Petra: Da, svakako. Trenutno sam studentica IV. godine Pravnog fakulteta u Splitu, a kao gluha osoba, iz prve ruke razumijem izazove s kojima se susreću gluhe i nagluhe osobe. Kroz vlastito iskustvo upoznala sam se s teškoćama kroz koje svakodnevno prolazimo što me motiviralo da se posvetim poboljšanju kvalitete života ove zajednice. Moj cilj je položiti pravosudni ispit te se zaposliti kao pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Na taj način bih se mogla aktivno zalagati za prava osoba s invaliditetom, a posebno gluhih i nagluhih osoba kako bih pridonijela podizanju standarda našeg života u hrvatskom društvu. Iako je u posljednjim desetljećima postignut značajan napredak i socijalna osviještenost o lošijem položaju osoba s invaliditetom, pred nama je još dug put u pogledu izmjena i dopuna postojećih zakona te donošenja novih propisa koji će omogućiti veću inkluziju i kvalitetu života gluhih i nagluhih osoba. Smatram da je to ključno za stvaranje pravednijeg i ravnopravnijeg društva. Vodim se izjavom grčkog filozofa Aristotela u djelu Nikomahova etika: "Nepravedno je jednako postupati prema nejednakima." Njegov koncept pravde razlikuje se od apsolutne jednakosti i usmjeren je prema pravičnosti, što u ovom slučaju pogotovo treba primjenjivati.

Krešo: Iako možda nisam tako načitan kao moja sestra, volim razmišljati o tome kako mogu doprinijeti. Trenutno idem u Elektrotehničku školu i želim dalje razvijati svoje vještine. Rad u udruzi me motivira da nastavim, jer kroz tehničke vještine mogu stvarno pomoći drugima. Nadam se da ću i dalje biti dio toga i da ću svojim idejama pridonijeti zajednici. Moja sestra i ja, iako različiti u nekim aspektima, dijelimo istu želju za unapređenjem života gluhih osoba. Moj cilj je kroz svoje tehničke vještine i iskustvo nastaviti raditi na projektima koji će pomoći drugima i podići svijest o potrebama gluhih osoba u društvu. Smatram da je važno da svi imamo jednake šanse, ali i podršku koja nam omogućava ravnopravan položaj.

Antonia, s Krešom i Petrom veže te puno više od profesionalne suradnje, možeš li za kraj podijeliti neku anegdotu i zanimljivost, nešto što oslikava ne samo vaš odnos, već i ono na čemu stalno radite, podizanju svijesti društva o potrebama zajednice gluhih?

Antonia: Odmah mi na pamet pada situacija kad je u novinskom članku nakon održanog okruglog stola krivo napisana informacija da su Krešo i Petra moja djeca jer sam zajedno s njihovom majkom ponosno pričala o njima. Otad me moraju sve slušati! 

Šalu na stranu, ima nešto i u tom obiteljskom odnosu koji smo očekivano razvili s obzirom na to koliko vremena zajedno provodimo. Više sam im kao starija sestra, pa se tako znamo mi i posvađati oko školskih obaveza, ali i brzo pomiriti. Također, često spomenemo davnu situaciju kada je jedna osoba pričala glasnije ispred Kreše misleći da je to rješenje za njegovu teškoću. Nakon par rečenica izlaganja upitala ga je je li čuo izrečeno, na što je on odgovorio: "Čujem, ali ne razumijem."

Još uvijek postoji mnogo zabluda u društvu kada je riječ o gluhim osobama. Slušna pomagala su danas sofisticiranija, ali i dalje imaju tehnička ograničenja, posebice u razrednim odjeljenjima gdje okolinski faktori poput buke smanjuju jasnoću zvuka. Stoga gluhi učenici u sustavu odgoja i obrazovanja koriste uslugu stručno komunikacijskog posrednika koji im daje potporu u preferiranom sustavu komunikacije, sukladno usvojenim jezičnim znanjima učenika. U radu mi je najvažnije da određenu informaciju približim učeniku na način da je uistinu usvoji s razumijevanjem. Stoga nastojim kreativno pristupati gradivu i povezivati nova znanja s prethodnim stvarajući logičke veze. 

Uvijek me iznova razveseli kad kod učenika vidim da koriste nove izraze koje su usvojili u našem zajedničkom radu, te kad vidim kako im samopouzdanje raste uz poticaje i ohrabrenja. Ovaj posao je za mene pravi poziv, i svaki napredak mi potvrđuje koliko je važna uloga koju imam. Da mi je netko na početku studiranja rekao da ću raditi ovo, bilo bi mi nezamislivo. Volim misliti da se sve događa s razlogom. Sigurna sam da ću svoj put nastaviti u civilnom sektoru nastojeći biti promjena koju želim vidjeti za gluhu djecu i mlade.