Pričigin: ispričane priče - o sreći

Kažu kako je poslije hrane, zaštite i društva, priča ono što je čovjeku najviše potrebno. Sagledavši svoje, tvoje i vaše potrebe, složila bih se. Krećući se između dva pola koja pripovijedaju kontradiktornu istinu - kako je svaki čovjek priča za sebe te kako je priča uvijek onaj drugi, jedino što možemo zaključiti jest da je priča sadržaj u kojem se naša svakodnevnica kreće. No, budući da smo prestali slušati jedne druge, prestale su i priče. Ilustrirani argument ili, nadajmo se protuargument, za ovu negativnu činjenicu nije se mogao potražiti na boljem mjestu od samog festivala priča. Tako smo i napravili.

Nakon petodnevne tradicionalne manifestacije pričanja priča u obliku festivala zgodnog imena Pričigin, u subotu smo imali priliku umoran tjedan otpratiti u pučko-književnom stilu u kavani Bellevue. U priredbi pod nazivom Pričigin narodu sudjelovali su svi preživjeli i zaostali sudionici Pričigina, ali i njihova publika. Preostali potomak Izgubljene generacije, Damir Duplančić, uz pomoć Petra Filipića i Renata Baretića vjernu je publiku obavijestio kako, ma koliko ona bila teška, ipak živimo u najboljim vremenima. Vjerujte, iznenadili biste se koliko sreće nas okružuje ako se samo upustimo u potragu za njom! Ova misao je, već tradicionalno, bila lajtmotiv i ovog Pričigina. Ako je tako, što je onda sreća?

Razgovarajući o ovoj tematici, dolazimo odmah do srži problematike koju ona nosi sa sobom, što je primijetio i sam Duplančić – kako god brzo se ulazi u sreću, ista brzina važi i za nesreću. Dobro, balans je potreban svemu, pa i samoj održivosti svemira, no i u toj situaciji korist ide prema jednoj strani vage. Dakle, izvažimo.

- Pripada li sreća onome koji ima svoju državu ili onome koji ima svoje društvo? – pitao se Ahmed Burić, gost ovogodišnjeg Pričigina iz BiH kojeg je publika imala priliku poslušati treći dan manifestacije u sklopu istog tematskog programa Lijepa vaša… ili je sreća sadržana u čokoladi čiji glavni sastojak kakaovac sadrži katalizatore za organe sreće? Ili je sreća imati novac kojim ćeš kupiti čokoladu, pa time i sreću? – primijetio je poetički i duhovito Petar Filipić, ekonomist po zvanju, sretnik po stanju. Za štogod se odlučili između ovih parova, Ahmed se uvjerio kako sreća pripada društvu i onome koji društvo ima, državi…državi u tom slučaju valjda ostaje nesreća. Rješenje drugog para bi bio, naravno, kakaovac. Pročitamo li bolje drugi par, vidjet ćemo da se radi zapravo o logičkoj smicalici – u oba slučaja kakaovac je rješenje, samo što je u drugom novac posrednik preko kojeg dolazimo do kakaovca. Bilo bi možda preuzetno opet zaključiti kako je novac nesreća, nitko ne bi imao ništa protiv suočavanja s tom nesrećom, naravno. No, ono što u svemu ovome mora biti podcrtano jest zaključak kako sreća, niti je materijalna, niti opipljiva. Sreća je nešto. U ovom slučaju priča – priča i riječ. A Pričigin… Pričigin je pritom učinio nevjerojatno puno kada je još jednu godinu za redom natjerao nemali broj ljudi da zapravo čuju jedni druge, pa makar na 5 dana.