Otoci sreće
Budućnost države je problematična, a za otoke se ta problematičnost kvadrira. Smiješno je zapravo kako se iznimno kvalitetni dijelovi jedne države, koja zbog njih ima nevjerojatnu prednost , zanemaruju do tog stupnja da ih vlastiti premijer ne doživljava.
Posjet dalmatinskom otoku van sezone mi stvara specifični osjećaj, onaj koji je u osnovi neželjen, ali grabi u životnu dubinu, stvara misli koje veseli čovjek izbjegava, a depresivan se na njima sidri. Taj osjećaj se može dočarati kao onaj kada ideš u posjet smrtno bolesnoj osobi do koje ti je stalo, kada kompulzivno tražiš neki signal vitalnosti, ali si svjestan neminovnog.
Arhipelag koji je u povijesnom kontinuitetu ima svoj razvoj, od razdoblja kada su i najmanji artefakti najavljivali početke nekih novih era, kroz turbulentna razdoblja kada su luke tog arhipelaga bile kulturna i socijalna utočišta sve do stvaranja novog industrijskog društva u kojem su se stvarale jedinstvene komparativne prednosti... Taj kontinuitet staje u ovom posttranzitnom razdoblju gdje su svi ti otoci naglo i bezrazložno dobili smrtnu presudu.
Al zato se recimo našem premijeru upali klapska playlista u glavi kad kroči na njih, njega ne muče takve stvari. Njega pokreću tagovi iz prospekata primorskih turističkih zajednica kada u divnom danu u toplom kolovozu osvane na nekom Hvaru, pojede malo dobre ribe, nježno se okupa te izjavi nešto dovoljno suludo da otočani ni ne pomisle računati na njega i aktualnu vladu. Nešto kao što bi izjavila Paris Hilton da upadne u pučku kuhinju baš na dan kada se dijelio puding.
Satiričan pojam slučajna država (koji je toliko blizu realnosti da zapravo i nije smiješan) najdoslovniju primjenu nalazi u gospodarenjem otocima. Otoci su dokaz onog što se događa kada u duboko centraliziranoj državi vrlo osjetljiv, a perspektivan dio ostaviš slučajnosti. Ali što i očekivati od upravljanja dijelovima gdje je potreban viši stupanj organizacije i planiranja kada se 2. grad po veličini u državi, sa svim svojim geopolitičkim, ekonomskim, socijalnim i prometnim prednostima, gura na margine provincije?
Hrvatske upravljačke strukture su se pokazale i dokazale kao efikasne u devastaciji postojećih i potencijalnih resursa - do prije godinu dana smo vozili u rikverc, a sada nam je puklo kormilo.
Da ne ostane sve na onima sjeverno, i mentalni sklop samog Splita je vrlo upitan po ovom pitanju. Kada će Split napokon shvatiti da postoji regija i da razvoj i njega i same regije direktno ovisi o prihvaćanju iste? Centralizacija formalno zaista ruke drži vezanima, ali ona nije opravdanje za mentalno doživljavanje Splita kao izolirane urbane aglomeracije koja nije i neće biti spremna za ulogu regionalnog čvora. Ta introvertirana paradigma, koja prati zapravo sva naselja u regiji, stvara pomalo smiješnu situacijuu kojoj se stvara hrpa malih i ponešto velikih točaka lokalne sebičnosti koje zaziru od bilo kakvog povezivanja. Nikakav konkretan i efikasan pritisak za realnu promjenu tog sistema se i ne može ostvariti dok je takva situacija dominantna. Naravno, iz te situacije svako naselje je otok, a otok je hiperotok sami otoci opet najviše gube jer osim praktičke zanemarenosti doživljavaju i onu mentalnu od svog neposrednog okruženja. Njihova uloga se svodi na površno cirkusiranje i neselektivno eksploatiranje otočkih kapaciteta i resursa preko ljeta, koje je svako ljeto sve gadnije i sve jadnije, što je i logična sudbina prostora koji zahvaljujući nepostojanju ikakvog sistemskog planiranja kroz vrijeme upada u sve veće stupnjeve entropije.
Budućnost države je problematična, a za otoke se ta problematičnost kvadrira. Smiješno je zapravo kako se iznimno kvalitetni dijelovi jedne države, koja zbog njih ima nevjerojatnu prednost , zanemaruju do tog stupnja da ih vlastiti premijer ne doživljava. Smiješno je također kako se ostali žitelji te regije mire s takvom situacijom i kako je svakom postalo normalno da otoci umiru te da je živjeti na otoku zimi neka vrsta kletve.
Kad bi počeli pričati o inicijativi, prijedlozima za rješenje te situacije, priča bi se opet svela na one iste riječi koje pomalo dobijaju status floskula zbog opetovanog iživljavanja politike nad njima (stručnost, strategija razvoja, strateško planiranje, decentralizacija, regionalni razvoj itd.), tako da jednostavno ostaje samo nada da će netko ipak postati svjestan da postoji put van ovog (auto)destruktivnog pa će te riječi početi prihvaćati kao važne, referentne.
Pa i vrijeme je da se memorija o otocima više ne svodi na ljetne doživljaje u preskupi kafićima, gurmanske izlete s jadranskim lignjama iz Novog Zelanda te autentične suvenire iz Kine. Vrijeme je i da ostatak Hrvatske postane svjestan da se, za razliku od hotela i kafića, otoci ne zatvaraju preko zime... Bar ne namjerno.
Možda onda dođe dan kada moj zimski posjet otoku neće pratiti osjećaj da se moram obući u crno.