Otirač: Umjetnik prvi nastrada

Diplomski rad mostarskog glumca Ive Krešića, Otirač - Uan men šou, doživio je više izvedbi nego neki skupo producirani naslovi u velikim kazališnim kućama, a što je to privuklo gledatelje na prethodnih 98 izvedbi, splitska je publika imala priliku saznati na Valentinovo. Zbog velikog interesa gledatelja, dodan je jedan termin pa je Split neplanirano postao grad u kojem je mladi Mostarac odigrao jubilarnu stotu predstavu.

Šou je to jednog čovjeka, ali i cijele publike, te prostora u kojem se igra, pošto glumac prilagođava komad reakcijama gledatelja, kao i situaciji u kojoj se nalazi. Tako mu je jedna grupica odmah dala materijala za improvizaciju, zakasnivši na predstavu. – Kasniš li u disko tako? Pedeset kuna karta, a vi kasnite… – komentirao je Krešić i pobrao prvi u nizu aplauza publike.

U startu je krenula igra između raspoloženog glumca i publike željna zabave, a pojedinci su opuštani ton predstave doživjeli kao otvoreni poziv za svoje upadice, što je simpatično funkcioniralo. No teme koje Krešić baca pred gledatelje nisu nimalo smiješne – kroz zafrkanciju se obračunava sa svim negativnim aspektima društva u kojem živimo, od kredita u švicarcima, preko korupcije, ulizivanja moćnicima, grebanja za hranu i piće na domjencima i sprovodima, predstavnicima naroda koji ne čuju narod, blještavila medija… Gledajući predstavu, možemo zaključiti kako Mostarce muče slični problemi kao i nas, i vjerojatno se i dijelom zato Lorom svako malo prolomio smijeh za kojega nije nužno bilo razloga – čovjek se smije da ne bi plakao.

A splitska je publika gotovo opipljivo željna smijeha pa su se smijali gdje treba i gdje ne treba. Posebno je bio simpatičan moment kada je na pozornici zavladala tišina, a jedna se osoba u publici stala hihotati. Pa se nasmiješio i glumac, i smijeh se proširio dvoranom. Krešić je vrlo vješto reagirao na razne poticaje iz publike – od brisanja nosa, zvonjave mobitela, kašlja, i sličnih smetnji koje su nažalost postale standardna oprema u kazalištu – znalački držeći situaciju pod kontrolom.

Za svršetak bi možda očekivali neki krešendo uz salve smijeha, ali Krešić je odabrao ipak ozbiljniju poruku – glumac pred diplomom, razmatra svoju budućnost i traži svoju svrhu, mjesto na svijetu. Tako nažalost dolazi do naslova predstave: u vrijeme krize, materijalne, moralne i duhovne, umjetnost (odnosno umjetnik) prva nastrada.