Ostati živ ili ostati mrtav

Film Ostani mrtav Marca Forstera (redatelj, Zrno utjehe) nudi uzbudljivo psihološko putovanje kroz um glavnog lika na razini Mullholland Drivea (koji je režirao David Lynch). Nezasluženo zanemaren zbog kompleksne radnje, film ujedinjuje vrhunske umjetnike koji, svaki u svom polju, odstupaju od uobičajenog rutinskog stvaranja filma. Forster je, zajedno s Davidom Benioffom (scenarist, 25. sat), Mattom Cheeseom (montažer, Bal čudovišta) i Robertom Schaeferom (snimatelj, Zrno utjehe) uložio mnogo truda kako bi gledatelje proveo kroz nadrealistički misteriozni san. Radnja krene kada Henry (Ryan Gosling) priopći psihijatru Samu Fosteru (Evan McGregor), da će počiniti samoubojstvo, točno u ponoć sljedeće subote na svoj dvadeset i prvi rođendan. Sam to svim silama nastoji spriječiti te traži savjet od svoje cure Lile (Naomi Watts), koja je također jednom htjela izvesti samoubojstvo. Dok se Henryju pogoršava ionako problematično ponašanje, Sam se bori protiv vremena da dozna uzroke problema koji muče Henryja. No, u tom pothvatu Samu se događaju tako neobične situacije da počinje miješati realnost sa snom. Redateljeva namjera bila je pokazati kako se san vizualno odvija i kroz koje emocije sanjar prolazi kad mu san nije logičan. Ovaj film zahtjeva dublje iščitavanje kako bi ga se potpuno razumjelo, zato ću filmskom analizom uputiti na određene dijelove filma koji doprinose rješenju nedokučive zagonetke.

Tko je glavni lik?

Film počinje i završava automobilskom nesrećom na mostu u Brooklynu. U nesreću je uključen Henry, njegova zaručnica Athena i njegovi roditelji (Slika 1.1). Između tih scena odvija se Samova avantura sprečavanja Henryjeva samoubojstva (Slika 1.2). Na prvi se pogled čini da je Sam glavni lik jer se film odvija iz njegovog stajališta. Pratimo njegova razmišljanja, njegove probleme i poistovjećujemo se s njim. No, kroz film postaje sve jasnije da je glavni lik filma Henry i da je cijeli film zapravo lucidni san koji on doživljava u trenutcima prije svoje smrti, na rubu svijesti. Na kraju filma, na mjestu automobilske nesreće pojavljuju se svi likovi iz Henryjeva sna i govore rečenice koje su unutar sna imale konkretno značenje (Slika 1.3). To znači da je u trenucima prije same smrti Henryjev um preuzeo informacije iz okoline i ubacio ih u svijest koja se manifestirala kroz taj san. Svi likovi koji se nalaze u snu odraz su Henryjeve psihe. Svaki od njih predstavlja određeni aspekt njegova karaktera: Sam je racionalni, kontrolirani dio psihe, Lila je njegova prošlost, a on sam reduciran je na grižnju savjesti. Henryjev bivši profesor to je najbolje opisao riječima: Henry Letham ima bujnu maštu, ako dovoljno dugo održi koncentraciju, on može stvoriti nove svjetove svojim srcem!

Upravo zato što je Henry fragmentiran u snu, treba sakupiti sve informacije na jednu hrpu kako bi se ustanovio njegov pravi karakter. Jednom je pokušao počiniti samoubojstvo, ostao živ i namjerava se ponovo ubiti. Pohađao je fakultet umjetnosti i stvorio je svoju viziju o tome što je prava umjetnost (u snu se referira na fiktivnog umjetnika Tristana Reveura, koji je također dio njegove psihe), kad kaže Elegantno samoubojstvo najveće je remek-djelo i Loša umjetnost tragično je lijepa jer dokumentira ljudski neuspjeh. Zbog pokušaja samoubojstva završio je kod psihijatra, koji mu nije uspio pomoći. Kasnije je prohodao s Athenom, koju namjerava zaprositi, no boji se tog iskoraka, jer sa sobom nije razjasnio sve tegobe koje ga muče. Ne može računati na pomoć roditelja, jer otac uopće ne vidi da postoji problem, a majka je toliko emocionalno odsutna da je Henry doživljava kao sablast u kući.

Mcguffin

Naziv Mcguffin izmislio je Alfred Hitchcock i označava objekt koji je vrlo važan u pokretanju radnje filma, no nikad se zapravo ne razriješi taj problem s tim objektom. Kao primjere moguće je navesti upaljač u filmu Stranci u vlaku (Hitchcock, 1951., slika 2.1)) ili kovčeg s misterioznim sadržajem u Pulp Fictionu (Quentin Tarantino, 1994., slika 2.2). U novije vrijeme taj se Mcguffin nadogradio i označava preokret na kraju filma, koji bi trebao objasniti misterij prisutan u cijelom filmu. Dok se svi gledatelji usmjeravaju na zadnji dio filma koji bi trebao sve razotkriti, glavni dio filma zanemaruju u potpunosti. No, njegovo rješenje i bit ne nalaze se na kraju, kao što bi se očekivalo, već je poanta razvučena kroz cijeli film. Slični postupci uočljivi su i u filmovima Otok Shutter (Martin Scorsese, 2010.) te Početak (Christopher Nolan, 2010.). U filmu Ostani mrtav, misteriozni element ne odnosi se na otkrivanje zašto je Henry doživio lucidni san, nego zašto je ta automobilska nesreća toliko značajna. Ona je značajna jer nije slučajna nesreća, nego ju je Henry namjerno izazvao, kako bi ubio sebe i ostale u autu. Razlozi za taj čin nalaze se u Henryjevu snu. U dijalozima i odnosima među likovima krije se zagonetka koju gledatelj tek treba dešifrirati.

Razočarani Hamlet

Tijekom filma pojavljuje se mnogo skrivenih referenci na Hamleta. Naslov samog filma, Ostani mrtav, lako bi se mogao preimenovati u Biti ili ne biti jer je Henry na rubu smrti; nije živ, a ni mrtav. Henryjevo prezime Letham zapravo je anagram za Hamlet. U drami Williama Shakespearea Hamlet je duboko razočaran svijetom i čovjekom, a zbog svoje neodlučnosti, na koncu je razočaran i samim sobom. Henry je također frustriran pa se želi ubiti, a neodlučan je po pitanju kad planira zaprositi Athenu. Ta neodlučnost manifestira se u Samu, koji u više navrata samo promatra prsten i pomahnita kad ga izgubi u stubištu (Slika 2.3). Isto tako, Athena se pojavljuje u sceni koja se odvija u kazalištu prikazujući probu gdje glumi Ofeliju u predstavi Hamlet (Slika 2.4). Uz to, kraj filma poklapa se s krajem knjige, jer nitko s Henryjeve strane ne ostane živ, kao ni u Hamletu. Kao što je Hamlet smatrao da je brak njegovih roditelja bio svetinja i da je majka prelako prešla u drugi brak s Hamletovim stricem, tako je i Henryju brak vrlo važna stavka u životu. Njegovi su roditelji odvojeni u snu, jer su u pravom životu postali stranci. Otac je slijep naspram činjenica, a majka nema ambicije raditi na odnosu kako bi se brak nastavio. Za svoj dvadeset i prvi rođendan okupio je roditelje i Athenu kako bi iskoristio priliku da zadnji trenutci veselja postanu ultimativno umjetničko djelo. Koliko se Henry kaje zbog sebičnog i brutalnog čina, gledatelji se uvjere kroz rečenice: Idem u pakao, možda sam već tamo, ne znam i Ja sam kriv za sve. Čak se u njegovu stanu nalaze sitnim slovima na zidu ispisane riječi Oprosti mi, gdje se uočava kako se Henry sam kažnjava na razne načine (Slika 3.1).

Stvaranje sna

U filmu se nalazi više razina pripovijesti koje gledatelj treba dokučiti. Jedna od tih razina nalazi se u samom scenariju – ona se referira na Hamleta i sadrži rečenice koje se pojavljuju i u snu i na javi. Sljedeća je razina vizualni prikaz filma za koji je odgovoran snimatelj Schaefer. Njegovi su kadrovi metafora sami po sebi. U sceni kad Henry psihijatru objasni da će se ubiti, njegovo lice osvijetljeno je normalno, dok je lice psihijatra potpuno u sjeni, gotovo kao da je postao bezlično stvorenje, čime se gledateljima indicira kako karakter psihijatra zapravo ne postoji (Slika 3.2). Likove se u većini scena snima iz nižeg kuta, tako da se nalaze iznad gledateljeve razine, sugerirajući kako postoje u transcendentalnom prostoru koji nije na zemlji (Slike 3.3). Osim niže razine snimanja, često je nakošen kadar, tako da u gledaocu izaziva nervozu i tjeskobu tokom gledanja filma. Taj pothvat dezorijentira publiku, koja gubi potporanj u realnosti, te polako prisvaja osjećaj izgubljenosti koji Sam doživljava (Slika 3.4). Montažer je imao zadatak pružiti gledatelju putovanje kroz san. Među ostalim vizualnim metaforama, nalaze se kadrovi koji prikazuju da je svijet u kojem se Sam nalazi zapravo konstruirani zatvor, jer se njega snima kroz prozore, hodnike i otvore koji podsjećaju na rešetke u zatvoru (Slika 3.5). Svaka scena sadrži barem jedan kadar koji je sniman iz ptičje perspektive, koja se nalazi tako visoko da izaziva osjećaj da netko njihove živote nadgleda i istovremeno osuđuje. Taj netko zapravo je Henry jer u suštini osjeća da ti događaji nisu stvarnost (Slika 3.6). Osim vizualno upečatljivih kadrova, način na koji su scene montirane pridonosi kompletnom doživljaju sna. Montažer Cheese stvara tranzicije s likovima i lokacijama koji se pretapaju u druge karaktere i mjesta. Takva se tranzicija zove match cut. U jednom trenutku Sam se nalazi u stanu i telefonira, spuštanjem slušalice pozadina se mijenja i odjednom se nalazi u taksiju i, kad je vrijeme da izađe iz njega, zapravo drugi karakter izađe, ali kroz vrata zgrade. Takav pristup zbunjuje gledaoca, no štedi na vremenu i pojačava osjećaj nestvarnog i konfuznog sna. Uza sve razine koje film sadrži, postoji još i psihoanalitička razina. Karakter Henryjeva oca prepričava Samu kratku anegdotu San o dječaku koji gori iz spisa Sigmunda Freuda. Ta anegdota objašnjava stanje u kojem Henry egzistira, a to je stanje na granici života i smrti. Nije teško iščitati da Henry pati od kompleksa manje vrijednosti te samog sebe unutar sna stavlja u poziciju sveznajućeg, svemoćnog pokretača i darovitog umjetnika koji ima posebnu filozofiju o tome kako treba živjeti život.

Na prvi pogled, ovo filmsko ostvarenje ostavlja dojam kao da nepotrebno zbunjuje i da je glavna priča prejednostavna, no ako gledatelji ulože malo truda, nema sumnje da mogu doživjeti uzbudljivo i pamtljivo filmsko iskustvo, koje inspirira i izaziva jedinstvena razmišljanja o filmu.