Pazi, škakljivo: vjeronauk u školi
Prvog dana festivala održana je tribina pod nazivom - Do kada vjeronauk u javnim školama? Mjesto radnje Sinj, tema škakljiva po naravi, još škakljivija zbog navedenog mjesta radnje. Rezultat?
Prošli tjedan održao se u Sinju treći po redu Festival znanosti. Tematski, ove godine festival je bio posvećen pitanjima kritičkog mišljenja, ali sa jednom poslasticom: prvog dana festivala održana je tribina pod nazivom - Do kada vjeronauk u javnim školama? Mjesto radnje Sinj, tema škakljiva po naravi, još škakljivija zbog navedenog mjesta radnje. Rezultat? Svi živi i zdravi što je dosta dobro, efektivnih promjena u politici prema navedenoj temi neće biti, ali civilizacijski mikrokoračić je ipak napravljen. Tematika je lansirana u javni diskurs, a zaraćene strane zadržale su se u granicama pristojnosti sa manje ili više kvalitetnom argumentacijom.
Argumenti kontra vjeronauka u školama kategorizirani su u tri skupine. Prvo, vjeronauk u javnim školama uzrokuje segregaciju i uvođenje vjerskih podjela među djecom. Drugo, u sekularnoj državi vjeronauku je mjesto u crkvi, a ne u školi. I treće, vjeronauk djecu uči činjenično netočnim idejama koje su u koliziji s modernim znanstvenim spoznajama. Slažem li se sa navedenim argumentima? Dakako, pa ću pokušati i objasniti zašto, a poslije iznijeti još poneki argument koji nije sadržan u navedena tri.
Kad pričamo o diskriminaciji među djecom treba znati da djeci nipošto nije strano diskriminirati one koji su drugačiji od drugih, a to je posebno naglašeno i očekivano u osnovnoj školi. A koga diskriminiraju djeca, barem ako je vjerovati Unicefovom istraživanju iz 2009. godine? Ostalu djecu ako su pripadnici nacionalne manjine, ako siromašni ili ako imaju poteškoće u razvoju. Ali, ako ste mislili da je sirotoj djeci navedeno najgore što se moglo dogoditi, u krivu ste: djeca će najviše diskriminirati ostalu djecu upravo ako ova ne idu na vjeronauk. I kao da to nije dovoljno pritiska na roditelje koji ne žele da im dijete sluša vjeronauk, pojavi se problem gdje će dijete koje ne ide na vjeronauk boraviti za vrijeme vjeronauka. Tek se u posljednje vrijeme pokušava satove vjeronauka staviti na početak ili kraj satnice (iako je to samo preporuka, a ne i obveza) jer se uvidjelo da su djeca koja ne idu na njega prepuštena hodniku, dvorištu škole ili ulici, što je poprilično riskantan potez škole s obzirom na njihovu dob. Osnovne škole, dakako, nemaju zakonsku obvezu popuniti tu satnicu drugim predmetom. Diskriminiraju djeca, ali diskriminira i sustav. Uostalom, zašto se u državi gdje su crkva i vlast deklarativno odvojeni, toliko inzistira na održavanju vjeronauka baš u školama? Da li je stvar u tom što crkve nisu adekvatno opremljene ili dostupne? Ili je možda posrijedi strah od toga da će se gubitkom povlaštene pozicije izgubiti i taj mladi kvalitetan materijal, pogotovo u dobi kad je najpodatniji za obradu (jer kome se da ići na to van školskih obveza i još ti uz to neće povisiti prosjek u školi)? Čisto sumnjam da je, uz sve ekonomske i ine povlastice koje crkva ima, posrijedi ono prvo. A povlastice svakako moraš imati da bi djecu u školi mogao slobodno podučavati stvarima koje se kose znanstveno utvrđenim spoznajama (uzmimo za primjer učenja i stavove o homoseksualcima, spolnosti, nastanku svijeta i čovjeka kao nešto s čim smo se svi susreli), a usput i svjetonazoru koji se temelji na prihvaćanju dogmi nasuprot kritičkom razmatranju i prosuđivanju. Ne ide li to izravno protiv ideje o tome čemu škola služi ili bi trebala služiti? A to nas dovodi i do pitanja tko je nadležan za postavljanje vjeroučitelja u državnim školama i tko uopće kontrolira njihov rad? Kome, ako ikome, odgovaraju vjeroučitelji nakon možebitnih izgovorenih gluposti pred malom djecom? Ne Republici Hrvatskoj, dakako.
Navikli na ovakav poseban status katoličke crkve u državnim institucijama, možda i ne vidimo razmjere apsurda ovakvog stanja. Za analogiju, zamislimo nekakvu mračnu distopiju u kojoj se HČSP nekim čudom ili božanskom providnošću voljom većine dočepao vlasti i moći. I onda Luka Podrug odluči uvesti jedan predmet u osnovne škole; onako, malo bi podučavao djecu na koji način ispravno hrvatski i moralno razmišljati i živjeti, malo bi intervenirao oko gradiva biologije, malo oko povijest i tako. Sve u dobroj namjeri, dakako. Da li bi imali argumenta za zahtijevanje da se taj predmet ukine u školama? Siguran sam da bi. Bi li ti argumenti nalikovali onim napisanima poviše? Mislim da bi.
S druge strane pokušao sam izdvojiti argumente onih kojima vjeronauk u školi nimalo ne smeta. Oni kažu kako su i sve zemlje EU sekularne pa u školama svejedno imaju vjeronauk. Osim što to nije potpuno točno, jednako je dobar argument kao sva kradu pa kradem i ja. Dakle, nije. Tvrde da je i demokratsko pravo ljudi da njihova djeca pohađaju vjeronauk u školi ako to žele. Ok, ako ti isti roditelji potvrde da im je u redu da se njihovoj djeci u školi prenose netočne informacije i iz drugih predmeta, primjerice da im se predaje kriva matematika, neka slobodno izabiru školski vjeronauk. Uostalom, njihovo demokratsko pravo da im djeca pohađaju vjeronauk nitko ne dovodi u pitanje. Crkva je sasvim sigurni postoji i u neposrednoj je blizini pa samo dajte. Kažu također da nikome neće štetiti malo morala i kršćanskog odgoja te da je vjeronauk potreban radi prenošenja vjerskih i općedruštvenih vrednota. Kako se meni čini, uz toliki nesrazmjer između deklarativne i stvarne razine skromnosti i poštenja od strane crkve, djeca će se najbolje naučiti licemjerju. Iskreno. još trebam čuti dobar i kvalitetan argument za školski vjeronauk.
I na kraju, postoji jedan dobar prijedlog (kompromis?) kako riješiti ovu dilemu. Radi se o uvođenju predmeta koji bi djecu učio činjenicama o svjetskim religijama općenito, uvažavajući stvarnost u kojoj je religioznost vrlo važan aspekt života većine ljudi na ovom svijetu, a moguće i gradeći tolerantniji odnos prema osobama drugačijih vjeroispovijesti. Svi sretni? Vjerojatno ipak ne.