HAC: Highway to hell

Dok nam visoke temperature usporavaju moždane valove, a misli o morskim radostima zamagljuju širi pogled na aktualnosti, dugogodišnji asfaltni cirkus Hrvatske autoceste ulazi u završnu fazu. Grande finale priprema se u obliku davanja autocesta u koncesiju na 50 godina, što za većinu građana Hrvatske znači de facto prodavanje autoceste za razdoblje njihova životnog vijeka.

Ukratko, jednu od najvažnijih komparativnih prednosti Lijepe naše, koja bi trebala biti generator našeg razvoja i faktor rasta važnosti na geopolitičkoj karti Europe, dajemo u koncesiju jer je državi ta ista autocesta generator dugova te joj ujedno treba i brzi fix za krpanje proračuna koji je svemirski opterećen parazitskim utezima na svim stranama (pa i unutar HAC-a).

Kako je došlo do toga da se od hrvatskog sna povezivanja sjevera i juga i strateškog resursa Republike Hrvatske dođe do situacije u kojoj se autocesta nudi strancima kao polovni automobil na seoskom sajmu?

Sve su to javne tajne; od bojanja tunela po 10 puta (za što je sud utvrdio da je to sasvim normalno i regularno), građenja benzinskih postaja u vrijednosti škole i plaćanja izgradnje autoceste količinom novca kojim bi se mogla asfaltirati cijela istočna Europa. Razmjeri rastrošnosti i količina spiskanog i pokradenog novca iz te ere svakako zaslužuju ući u povijest kao markantni trademark bivše vlasti. Uz mnoge druge titule koje su zaslužili.

Kad je već prošla ta asfaltna kleptomanska rapsodija, onda je postala i javna tajna da je HAC leglo uhljeba te da ima prilično visok postotak viška zaposlenih. Da ne pričamo o tome da su razni direktori HAC-a bili vrlo česti posjetioci hrvatskih sudova. Uza sve to, od samog otvaranja autoceste uz vožnju istom vežu se vrlo visoke cijene (s kontinuiranom tendencijom k povećanju), bez obzira na to što svaki vozač pri registraciji svog vozila već plaća neku naknadu za ceste.

Kad se u obzir uzmu sve navedene činjenice, dolazimo do zaključka da bi odgovorna vlada raščistila situaciju u HAC-u, napravila neki dinamični i održivi plan upravljanja autocestama te maksimalno iskoristila taj zaista važan resurs. Odgovorna vlada napravila bi to, u konačnici, na svim državnim razinama.

No, našoj je vladi savjetnik rekao kako ući u monetizaciju autocesta. Koncesija na 50 godina, par milijardi eura za pokrpati proračunske rupe, tek toliko da drži vodu dok majstori odu. Nekako se već može namirisati da se priprema atmosfera za slično rješavanje ostalih strateških kompanija (HEP, Hrvatske vode itd.).

Ono što je ironično i podosta tužno jest činjenica da tzv. ljevičarska vlada provodi destruktivnu neoliberalnu politiku, da se stalno vrti oko vruće kaše koja i jest dobar dio uzroka problema i s kojom se nitko ne želi uhvatiti u koštac (neodrživi državni aparat koji rasipa sredstva na sve strane) te da se privremena rješenja provode na način da se uništavaju resursi i potencijali sadašnjih i budućih generacija.

Ovo nije kritika Vladi kroz prizmu prošlosti, već isključivo iz sadađnje perspektive; itekako sam svjestan činjenice da su preuzeli državu erodirane strukture i koja je pred ekonomskim kolapsom, ali nitko ih nije na to natjerao, sami su se nametnuli; želja za moći i pozicijom očito je bila puno veća od objektivne samoprocjene mogućnosti.

Takve destruktivne socijalne i ekonomske poteze raznih vlada od samih početaka Republike Hrvatske možemo nazvati lošom politikom ali, kad se sve stavi na papir, vidi se zapravo jasna šablona jedne vrste nacionalne veleizdaje, provođene raznim ekonomskim i političkim (ne)djelima u dugom razdoblju. Monetizacija autocesta nije ništa drugo nego još jedna karika u tom lancu.