Civilizacijski autogol
Dakle, 750 000, oko 18% stanovnika RH odluči se referendum, vrlo važan oblik demokracijskog alata, u Hrvatskoj rjeđi od velebitske degenije, i onda kao ključno pitanje u tom referendumu postavi nešto što generira nove probleme i što nas, realno, ocrnjuje. Odlično.
Dakle, živimo u Hrvatskoj, maloj europskoj zemlji dijelom u zapadnoj Europi, dijelom na Balkanu, dijelom na Mediteranu - i totalno u banani. Recesija koja je započela oko 2008. godine uistinu je unazadila ekonomiju na svjetskoj razini na mnogo načina, uzdrmala temelje neoliberalizma, promijenila poimanje ekonomije i upravljanja resursima. Države su ulazile u financijske depresije, dolazile na rub bankrota, no svejedno je veliki dio njih, bar kad su u pitanju države relativno razvijenijeg ekonomskog sistema, pokazao nekakve znakove oporavka. Hrvatska nikako nije u tom dobrom dijelu. Hrvatska je od 2008. prešla iz banane u totalnu agoniju, s tendencijom da bude još gore. Hrvatski BDP ponaša se kao olovni uteg dok plutamo u moru – svakim trenom povlači nas sve dublje. Hrvatsko društvo, nažalost, ne stoji ništa bolje.
Tako dolazim do tog nesretnog referenduma. Očito smo eksperti u postavljanju nepotrebnih pitanja. Nezaposleno je više od 350 000 tisuća ljudi, nezaposleno je više od 50% mladih, ekonomija i perspektiva su za spontano leć i (za)plakat, kralo se i krade se na sve strane, a onda se skupi 750 000 umova koji bi mijenjali stvari i pritom se služili demokracijom. Dakle, 750 000, oko 18% stanovnika RH odluči se referendum, vrlo važan oblik demokracijskog alata, u Hrvatskoj rjeđi od velebitske degenije, i onda kao ključno pitanje u tom referendumu postavi nešto što generira nove probleme i što nas, realno, ocrnjuje. Odlično.
Dok Nadan & Co. trpaju pare u preparirane beštije u podrumima, dok smo u situaciji gdje ni Houdini ne bi mogao sakriti razmjere korupcije i pljačke provedene u zadnjih 20 i kusur godina, dok nam Vladu vodi lik koji ima izjave nalik onima iz filma Strah i prezir u Las Vegasu, a ministar financija uživio se u ulogu šerifa od Nottinghama, dok nam tržište rada i gospodarska perspektiva izgledaju kao neventiliran ulaz u Keopsovu piramidu, njima je ključno pitanje hoće li zaštiti brak spolno podobnim kombinacijama.
Brak, kažu. Zaštititi. Vidite li vi, likovi iz udruge U ime obitelji, na što se svode brak i obitelji u Hrvatskoj? Da to funkcionira u postojećoj shemi, vi kao udruga ne bi postojali. One preparirane beštije iz Nadanovog podruma još bi trčale šumama. Vozili bi se u tunelima koji su bojani samo jedan put. Sanader bi još uvijek štancao erotike po Austriji. Iskreno, gayevi su opasnost za brak u Hrvatskoj isto kao što je hrvatsko pravosuđe opasnost za sistemski kriminal – znači nikakva. Realna je opasnost ta što nemamo pristup objektivnim i neovisnim informacijama, ukratko indoktrinacija koja se u Hrvatskoj stalno i opetovano provodi.
Često se zapitam kako se dosad kao nacija nismo udaljili iz genetskog bazena. Možda baš slijedi faza kad ćemo to napraviti. Ne znam kako je prije bilo, ali sad smo jako neprilagođeni dobu u kojem živimo. Nikad veći protok informacija i njihova dostupnost s mogućnošću izbjegavanja onih manipulativnih, a mi nikad opranijih mozgova i nikad s manjom potrebom za mentalnim napretkom, nadograđivanjem svjetonazora.
Crkva je kroz povijest, bez obzira na razne grijehe, bila temelj nekog znanja koje se prenosilo, a danas je sidro destruktivne konzervativnosti i selektivnog informiranja. Država nam je stvorena na organizacijskom kaosu, birokratsko-koruptivnoj strukturi koja se održava iz vlasti u vlast, obrazovanje postaje jako nebitan faktor, napredne ideje samo su floskula u ustima političara i ostalih demagoga. Nikad provedeno sazrijevanje građanskog sloja očito je kroz dječje bolesti društva koje se projiciraju kroz postavljanje krivih pitanja kao što je ovo referendumsko. Razdoblja velikih kriza, povijesno gledano, ionako stvaraju sistemske greške u obliku pojave šovinističkih ideologija i u puno većim i konzistentnijim državama, a u kombinaciji s nezrelim i labilnim društvom podložnom manipulacijama podloga je još pogodnija.
Svoj društveni razvoj očito ne možemo prepustiti ljudima koji nas vode niti otprije postavljenim autoritetima, ali bar u tom kontekstu možemo biti građani svijeta – unatoč mnogim opasnostima koji vrebaju u globalizaciji, pristup informacijama je jedna velika prednost i način kako možemo dati otpor disfunkcionalnim sistemima i prepoznati manipulacije. Onda ćemo postavljati prava pitanja i onda možemo biti i ZA i PROTIV i MOŽDA i HŽV, jer će to biti produkt izgrađenog i argumentiranog mišljenja, a ne očekivanja neposredne okoline, izjava kardinalnog Bozanića ili Milanovićevog haikua.