Off-grid Brač

Dogodilo se to na MUP-u, Mrvica se prisjećala. Dovoljno su se vremena iste misli vrtile po njenoj glavi i u tom trenutku nekog, sada već zaboravljenog birokratskog postupka, Mrvici je pukao film. Život u gradu joj se više nije sviđao.

Ljudi su bili otuđeni jedni od drugih, zauzeti s putovanjem od posla do kuće te na razne obveze i rutine. Živjelo se odvojeno od prirode, jela se hrana koja je bila nezdrava. Na kraju je cijelu tu apsurdnost razbistrio ovaj odlazak u MUP. Nije htjela više biti tu, nije se više vidjela u takvom životu.

Tada je živjela u Rijeci s dvije cimerice i sve su se u tom trenutku našle u sličnom stanju duha. Počele su tražiti zemlju za kupnju u blizini, međutim cijene su u Istri bile preskupe za njih. Onda su gledale sve južnije, zabačenije, tražeći i druge opcije. Tako su došle na ideju da žive na Braču, gdje je još postojalo dosta nenaseljene zemlje i određena divljina. Pojavila im se ponuda da neko vrijeme koriste zemlju koja je pripadala jednom Bračaninu. Tu su se dogodili prvi njihovi robinzonski pokusi – prve kućice izgrađene od pronađenih ili jednostavnih materijala, prvi pokušaji s poljoprivredom na tom krševitom terenu.

Usavršavale su se u ovom novom životu i nakon nekoliko godina mogle su kupiti vlastitu zemlju u unutrašnjosti Brača. Do tada su se oko njih skupili i drugi radoznali tragači za novom vrstom življenja, od kojih su neki skupa s njima postali vlasnici novog zemljišta. Članak o njima, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji,  došao mi je pod ruku jednog ljetnog jutra prije nekoliko godina na moru. Nazivali su ih Bračke Amazonke. I sada, godinama kasnije, bila sam na putu da ih upoznam.

“Žašto u ime Boga ideš u Ložišća?”, pitao me je konobar u Supetru.
“Curo, pazi da mi ne udariš biljku” dodao je drugi konobar pokazivajući na biljku mesožderku koja je visila u tegli iznad moje glave.
“Čega ima u Ložišćima?” obratili su se međusobno s osmjesima, dok sam slegnula ramenima, ne znajući ni sama što očekivati.

Uskoro sam gledala na južnu stranu Brača kroz autobusni prozor. Potezi crnih stabala su govorili o požaru koji je prije par godina gorio po otoku. Već su se osjećali počeci toplog, suhog ljeta koje je dolazilo. Prizor starije biciklistkinje je proputovao preko mog prozora. Pa opet, i opet, s drugim biciklistima. Danas je baš bio dan utrke u mountain bikingu po Braču i promet je tekao sporo. Ja sam trebala doći do Ložišća gdje će me čekati “Jadre” i “Luce”. Tako mi je Mrvica rekla preko telefona.

Kada smo stigli u Ložišća, ugledala sam dvije cure koje su morale biti one na malom parkingu. Mahnule su mi da pređem cestu. Bile su nasmijane sa šarenim očima koje su se isticale od njihovih lica tamnih od sunca, Ukrcali smo se u njihov auto i dok smo se upoznavale, kraj mene se pojavila njuška crnog psa koji me je promatrao sa zanimanjem. "Dobar je on", ohrabri me Luce.

Jadre nas je vozila šljunčanim putem, sve dalje i dalje od Ložišća, još više prema unutrašnjosti otoka, tamo gdje Googlemaps ne bi našao nikakvu točku interesa, gdje bi se samo jedva vidjeli puteljci koji su se probijali kroz krš i grmlje. Jedine druge osobe koje smo sretale usput bili su povremeni stranci na mountain bikovima, što je bilo malo komično. Nakon desetak minuta ovakve vožnje, rekla sam im da nisam znala da su one baš toliko udaljene od nekog mjesta. I onda se ukazao – svjetlo plavi VW bus na padini brda koje se dizalo ispred nas. Oko njega bilo je par šarenih objekata koji su mi na prvu davali izgled kampa ili privremenog smještaja. Prošli smo jednu bijelu kućicu, zadnji oblik standardnog života, i zašli među masinike udruge Zemlja Za Nas.

Taj naslov je bio naslikan i na drvenoj kući ispred koje smo stale i izašle. Kuća je bila obojana u zelenu boju, s velikim krovom koji se nastavljao u trijem. U hladovini trijema bio je stol za kojem su sjedile još dvije cure. Upoznale smo se i objasnile su mi da su došle iz Berlina na neko vrijeme. Jedna od njih, Katarina s velikom frčkavom kosom, mi je pokazala unutrašnjost kuće. Kuća je imala donji i gornji kat i sa laptopa se čula glazba koja je svirala, vjerojatno jedina kilometrima uokolo. Na donjem katu je bila najprije kuhinja s fascinantnom drvenom policom koja se protezala duž jednog zida i bila ispunjena staklenim teglicama punih sušenih biljaka, plodova, domaćih pekmeza, čajeva i podsjećala me je na kuhinju od moje bake. Na polici su bile i napolitanke i trajno mlijeko koji su mi bili simpatični podsjetnici vanjskog svijeta u ovaj tu. Ljestve u blizini vodile su do kata na kojem su bili položeni jednostavni ležajevi ispod kosog krova.

Pored kuhinje, širio se dnevni boravak, drven, čist, pun zraka, nekih laganih tekstila u raznim bojama. Bio je tu veliki prozor s pogledom prema trijemu tako da si mogao proviriti kroz njega i reći "tko hoće kavu?" ljudima oko stola. Onda se Mrvica od negdje stvorila i ponudila mi je dobrodošlicu i kavu za zajedničkim stolom.

Počele smo pričati međusobno i ja sam dobila dojam da se oko tog stola puno toga događalo. On je bio srce njihove zajednice i ispod njega moja je noga dotaknula nešto mekano da bi se sagnula i vidjela cijeli čopor pasa svih oblika i veličina kako mirno spavaju u hladu. Kava se polagano pila dok sam slušala onaj dio njihove priče koji nisam znala. Mrvica, Luce i još jedna cura koja je trenutno radila sezonski u Dubrovniku, su bile te tri prve osnivačice. Sedam godina kasnije, sve su i dalje bile tamo. Nakon što su kupile ovu zemlju i preselile se sa svog prvog mjesta na Braču, počele su još jednom iznova -samo ovaj put s iskustvom. Od pronađenih, recikliranih ili jeftinih materijala izgradile su prvo ovu kuću i živjele u njoj. Kako je vrijeme išlo dalje, instalirale su solarne panele, betonirale cisternu iz koje su pili skupljenu kišnicu, čistile grmlje sa zemlje da bi mogle početi sadnju povrća. Iako su na zabačenoj lokaciji, uvijek su im dolazili prijatelji, prijatelji od prijatelja, i u zadnje vrijeme ljudi na radionice koje su držale o svom off-grid životu. Neki su se zaljubili u tu ideju i odlučili ostati s njima živjeti, bar dio godine. Kako se broj ljudi povećavao, tako su počeli graditi male kućice po puteljku koji je vodio dalje od mjesta gdje smo sjedile.

"I koliko vas bude tu?" pitala sam ih.
"Od tri do trideset tri!" reče Luce, "Kako kad. Sad nas je trenutno pet".
Jadre, saznala sam, je bila tu iz Zadra već mjesecima. Nju su zanimale ljekovite biljke i dok ja sam bila tamo, sušeno lišće neke biljke odvajala je u staklenu teglicu.

Prevladavala je mirnoća koja se malo u gradu zaboravi. Zbog toga sam bila nemirna i imala potrebu stalno razbiti tišinu s pitanjima. "Kako komunicirate s lokalnim ljudima? Da li se susrećete s puno ljudi drugačijih stavova od vas, konzervativnim ljudima?"
"Pa tu na otoku, imaš i ljudi zatvorenih vidika, a imaš i ljudi koji su potpuno otvoreni. Kao i svugdje," odgovorila mi je Mrvica.
To me je iznenadilo jer sam mislila da bi ljudima iz mjesta kao Ložišća bilo potpuno neshvatiljivo zašto bi netko htio živjeti u zajednici na imanju usred otoka.

Pričale su mi o svojim danima tu. Kako bi se ljeti oko tog stola svirala gitara, kako su išle na kupanje tako da bi ukrcale sve pse u VW bus i skupa otišli na more. Kako su im tijekom godina pomagali razni ljudi – od dobijanja i montaže solarnih panela od jedne udruge, do lokalnih ljudi koji su ih naučili kako saditi određeno povrće, kako od divljeg stabla napraviti stablo višnje. Pričale su kako su na jesen brale svoje masline i pravile ulje. Te kako su se morale baviti i sezonskim poslovima da zarade za potrebe preko godine. Kako bi u VW busu nekada otišle u Berlin ili Zagreb na koncert. Ili ona koja mi se najviše sviđala - kako bi nekad zimi kada je bilo hladno ili olujno svi se skupili u tu prvu kuću koja je bila najveća, i tamo proveli noć. Zapravo iako su bile izolirane, takvog su otvorenog duha i svjetonazora, da su pružale mnogima dobrodošlicu i stupale u kontakt na ovaj ili onaj virtualni ili stvarni način. Svih ovih godina, različiti ljudi su im se pojavili u životu. Možda im je i život bio uzbudljiviji od mnogih ljudi koji žive u gradu.

“Stano, hoćemo se prošetati da vidiš ostale kuće?” upita me Mrvica.

Krenule smo niz mali put koji je vodio ravno prema ostalim građevinama. Prvo smo prošle kraj dvije velike drvene kutije. Mrvica je digla poklopac da mi pokaže njihove Kalifornijske gliste. Sagnula sam se da ih vidim – i stvarno, stotine malih rozih glista su se probijale kroz novine, kartone i ostatke hrane koje su se nalazili unutra. “One sve ovo pretvore u gnojivo u nekoliko mjeseci”, objasnila je Mrvica.
Onda smo prošle kraj velike cerade koja je pokrivala dio nizbrdice. Tu se skupljala kišnica, te putem podzemne cijevi odlazila do cisterne.
“Tamo smo Ivana i ja,” pokazala je kućicu na uzvisini. Došetale smo do nje i Mrvica otvori vrata. Kada smo ušle unutra ono što mi je prvo palo na pamet je bio izraz “A room of one’s own” jer je cijela kuća bila jedna soba s prozorom, i to je bilo sve što je trebalo. Uz zid je bio postavljen krevet na kat sa ljestvama napravljenim od drva i grana koje je donijelo more. Na zidu ispred kreveta stajale su razglednice, fotografije lica osoba koje su ih insprirale. Osim kreveta, u sobi se nalazila i stara peć i stolica s jastucima.

Sav namještaj je gledao prema prozoru. On je kadrirao vanjski prostor – grmlje, trave, brda, more - prirodu otoka kojeg su izabrali za dom. Zavjese , koje je sašila Mrvicina mama, su stajale uz njega. Iznenadila sam se kada mi je Mrvica rekla da su prozor i vrata našle na krupnom otpadu – jer je sve izlgedalo tako uredno i usklađeno. Cijela kućica je bila napravljena ili od jeftinih materijala koje su cure kupile, ili od pronađenih – bilo bačenih od ljudi ili od mora. Nisam mogla vjerovati kako je to sve izgledalo toplo.
Obišle smo i ostale kuće – bila je čak jedna u kojoj je povremeno stanovao njemački par sa svojom malom kćerkom. Njeni su crteži stajali ukoso, dekorirajući zidove. “Kad je ona tu, stvarno nas ima svih potpuno različitih generacija i to nas čini sretnima” reče Mrvica.
Prošle smo i kroz nekoliko polja s raznim vrstama povrća. Bio je i jedan prazan kavez gdje su nekoć bile kokoši. “Možda bolje da ne ispričam kako su završile,” reče Mrvica s malim osmjehom.
Naravno da sam htjela znati, pa mi je priznala da su neke pobjegle, neke je pojeo pas, a jednu je čak i orao skupio. Jasno je bilo da je su postojale stvari u kojima su još eksperimentirale.

Kada smo opet sjele za stol, pitala sam Mrvicu, “Kako ste uspjele svo ovo vrijeme ostati skupa bez da ste se posvađale?”
“Da bismo živjele ovako, morale smo potisnuti svoj ego. Tu nije kao u gradu. Sve što netko prolazi, svi vidimo – ne možeš to sakriti. Zato pričamo za ovim stolom svake večeri. Dogovaramo se šta ćemo sutra raditi, hoćemo li nešto saditi ili graditi ili ćemo odmarati. Razrješavamo tenzije ako ih ima, pričamo o problemima. Važna nam je svima priroda, ali važnije od toga, ono što svemu daje smisla, je da smo zajedno. Bez toga, jednostavno ne bi bilo isto. “ završi Mrvica.

I to je savršeno opisivalo ovu grupicu ljudi koja je sve ove godine živjela tu u divljini s ljubavlju jedan prema drugome. Život je tu bio prilično jednostavan, ali imao je dubinu.
Voljela bih da sam mogla ostati s njima još tu noć da doživim i večer i još zajedničkih događaja, akcija i zezancija. Ali morala sam ići taj dan, pa sam se najavila da ću svratiti opet.

Razmišljala sam kako možda postoji niz takvih Bračkih priča o ljudima koji su imali ideju za drugačiji način života, prema vlastitom dizajnu i kako su to tamo stvorili. Kao pustinjaci pustinje Blaca, koji su se bavili edukacijom lokalne djece, proučavanju noćnog neba iIi samim opstankom usred bračke divljine, tako su i ove cure bile neki moderni pustinjaci. One se služe internetom, pružaju dobrodošlicu u svoj neobični život djeci iz škola i ljudima koji hoće znati više o održivim načinima poljoprivrede i korištenju sunčeve energije i kišnice. A kada su same, imaju su mir, jedna drugu i prirodu, u kojoj nenametljivo žive, ne oštećujući ništa što nađu tamo.