Odredi elitne rulje
Za izlazak iz bijede nije se moralo, za spašavanje drugih nije se moralo, dakle, moralo se za luksuz i dodatnu kintu, a to onda više nije moranje nego oranje po đubrištu vlastitog intelekta.
Izraze trebalo bi ili moralo bi čujemo svaki dan i uglavnom se koriste za neke opće stvari koje su inače surovo nesklone bilo kakvoj uporabi kondicionala. U državi bi trebalo to i to, ti i ti bi morali napraviti ovo ili ono, sere se na sve strane, a karavane samo šibaju po davno utabanim stazama uz letimične poglede putnika prema izvorima laveža. Jedno od tih općih mjesta jest i ono da bi intelektualci trebali biti društvena elita, a kad se osvrnemo unatrag vidimo koliko ih se mnogo prodalo. Pamtim jednog takvog koji mi je priznao da je pisao govore za neke lokalne moćnike, koji valjda od puste pameti nisu rečenicu znali sastaviti, a opravdao je to onim klasičnim moralo se. Za koru kruha nije se moralo, za bolesnog člana obitelji nije se moralo, za izlazak iz bijede nije se moralo, za spašavanje drugih nije se moralo, dakle, moralo se za luksuz i dodatnu kintu, a to onda više nije moranje nego oranje po đubrištu vlastitog intelekta koji smišlja ovako jadne izlike.
Čitam Otkriće u izgubljenom vremenu hrvatskog genijalca Ivana Supeka koji je, ako me pamćenje dobro služi, na predsjedničkim izborima dobio tek nešto više od pišljivih tisuću glasova. Toliko o prepoznavanju fizičara svjetskog glasa, humanista i književnika. Otvaram stranicu 63. i zapisujem: Mi nismo imali većeg eksperimentalca od Philippa Lenarda (...) I on zajedno s finim spektroskopičarom Starkom oblači smeđu košulju i maršira pod kukastim križem. Pa obnovitelj filozofije bitka Heidegger, kome Hitler uspostavlja zaboravljeni povijesni smisao... Čemu će još znanost poslužiti? Supek se ovdje sjetio razgovora s Hansom Eulerom u Leipzigu.
A čemu su znanost i neki balkanski intelektualci poslužili na domaćem terenu, može se pročitati u knjizi Mirka Kovača Elita gora od rulje - čovjeku se čisto smuči od tolike količine kameleonskih preobražaja lišenih najtanjeg osjećaja za stil. Jer seljačine nikad ne znaju šarmantno muljati. Na svu sreću, tu je onaj dio o Marxovim manijacima koji me uvijek nasmije: pastir koji na ispaši uči njemački da bi na kraju diplomirao marksizam na fakultetu, zatim Milovan Jovanović koji je napisao poemu Karl Marx u 60 000 aleksandrinaca i moj omiljeni Crnogorac koji je nastojao Kapital prepjevati u desetercu i prilagoditi ga guslarskoj izvedbi. Ovo je već dirljiv i naivan ruralni žar da se surferski uhvati friška strana novog ideološkog vala, ali ono što su neki drugi tipovi proračunato smjerali po institucijama koje ipak ne bi trebale sličiti na ispašu prestaje biti smiješno kad uzmemo u obzir konačni rezultat koji se broji u tisućama mrtvih. Potpirivali su, poput one notorne ekipe s radija Mille Collines u Ruandi koja je otvoreno pozivala na linč i krvoproliće.
Odvratne su i gadljive sve te pretvorbe i izdaje, pa bih želio završiti tekst s nečim ljepšim i optimističnijim. Vraćaju mi se s nostalgijom slike s nekih predavanja i uspomene na profesore koji su se sigurno mogli materijalno bolje uhljebiti i potkožiti unutar aparata, ali su svejedno odlučili ne iskoristiti onaj džoker moralo se te ostali pošteni i uspravni ljudi. Ovi sa želatinoznim kičmama uvijek će se progurati jer posjeduju osnovne laktaške adute u lukavstvu i kroničnom nedostatku savjesti ali, ako je to pobjeda – onda živio poraz. Neku ćemo svoju pravdu, ako ništa drugo, moći bar sanjati jer, da se suprostavim malo željezničaru Sidranu iz filma, itekako je moguće sanjati ono čega nema. To su ujedno i najljepši snovi čiju građu tvore primjeri nekih finih, pristojnih i pametnih ljudi kojima se samo možemo tiho u sebi zahvaliti na postojanju jer čine ovu baruštinu podnošljivijom.