Odljev (svih) mozgova

Kraj siječnja, početak nove godine, novih planova, želja, ideja. Još je jedna godina otpraćena, spremljena u foto albume, priče, uspomene, ladice. Sretni ili sjetni zbog završetka godine - makar on bio simboličan i kalendarski - rijetki su oni koji se ne uhvate u koštac s razmišljanjima o vlastitim uspjesima i neuspjesima, željama, mogućnostima, postignućima i porazima. Sve što smo htjeli napraviti, a nismo; sve što nismo htjeli napraviti, a jesmo; neostvarene želje, snovi, ideje, mogućnosti, potencijali – takvo razmišljanje ubrzo dovede do shvaćanja zašto siječanj ima titulu najdepresivnijeg mjeseca u godini. Pri vrhu piramide sastavljene od snova i želja za većinu je mladih posao.

Preddiplomski optimizam

Za vrijeme studiranja sve ima smisla. Na putu si kojem vidiš cilj. Dani i periodi bez novaca, samostalnosti - život na grbači staraca, sve je prihvatljivo i preživljivo, jer oni kuže; ulažeš u sebe, ulažu u tebe. Učiš, zabavljaš se, razvijaš se, vidiš rezultate svoga rada i truda. I napreduješ ka cilju. Cilj je vidljiv i kristalno jasan. Samo papir, ali kakav! Garancija za budućnost, ulaznica za novi period života, odskočna daska, utabana je staza za dalje. Obitelj daje podršku, okolina poticaj, država se hvali tvojim rezultatima. I dođe taj dan, baciš pred fotografom kapicu, proslaviš i misliš – najteže je iza mene.

Postdiplomska depresija

Slijedi par dana odmora, spavanja, slavljenja, sanjarenja, uživanja. I zatim, kao šaka u oko – realnost. Biro. Papiri. Natječaji. Odbijenice. Veze. Podobnost. Siva ekonomija. Tržišna konkurencija. Namještena radna mjesta. Nedostatak iskustva. Mali poslovi. Sitni. Sezonski. Potplaćeni. Postdiplomska depresija. Starci još trpe, još koju godinu, razumiju. Možda manje strpljivo, ali razumiju. Sve je iskustvo, sve su koraci do cilja. S diplomom ekonomije, sociologije, psihologije, književnosti, kemije, prava ili građevine, nebitno, prodaješ cvijeće, maltretiraš ljude telefonskim anketama i lecima na ulici, preslaguješ novine, prodaješ sladolede, konobariš. U međuvremenu tražiš posao u struci, naravno. Povremeno volontiraš ako treba, sve u svrhu budućnosti koja stalno dolazi, a nikako da dođe.

S vremenom zaboraviš sve naučeno na fakultetu. Javljaš se na rijetka radna mjesta namijenjena tvojoj struci, ali nemaš šanse - nemaš radno iskustvo. Javljaš se na sva ostala slobodna radna mjesta, ali nemaš šanse – nisi rođak. Radiš za 2400 (nekadašnjih 1600). Godinu dana nosiš kave, radiš poslove koji nemaju veze s tvojom strukom i spremom, boriš se za priliku. I misliš se, put je trnovit, ali sve sam bliže. Za godinu dana ne radiš više. Ponovno biro.

Ulazak u kolotečinu

Ukoliko si među rijetkim sretnicima koji na kraju pronađu posao, onaj koji uistinu možeš zvati poslom, tu prestaje svako tvoje daljnje traženje, tu prestaju tvoje vizije, iluzije, želje i snovi. Još uvijek si na početku, tek što si ušao u žrvanj, u kolo i kolotečinu i sanjariš o revoluciji, o promjeni, o sustavu koji će nagraditi tvoj trud, rad, poštenje, sve one vrijednosti o kojima te uče od početka. No ništa se ne događa. Stariji sebično čuvaju svoje znanje i položaj, ne dobiješ priliku za razvoj i napredak, zaglaviš u sustav koji te jede, guši svu tvoju kreativnost, mrcvari te svojim nepravilnostima, nepravdama i nelogičnostima. Ne pronalaziš više smisao u onome što radiš, ne vidiš cilj ni put do cilja, ne osjećaš napredak ni razvoj, rezultat svoga rada, priliku za pokazati što znaš. Ne sjećaš se više što si htio i o čemu sanjao. Ne vidiš više nikakvu budućnost, posebno ne onu obećanu. I onda dođe taj trenutak. Trenutak svijesti, kad bivaš probuđen iz sna i iluzija. Trenutak spoznaje. Upaljena lampica.

Pakiranje kofera

Pakiraš kofere i odlaziš. Pakiraš uspomene, diplomu, životopis, CD od Olivera za nostalgične momente i ideš nekamo, bilo kamo. Političari smišljaju strategiju da te zadrže, obećavaju, bojaju budućnost u ružičasto, no više nije bitno. Ostavljaš iza sebe i more, i sunce, i duge kave, i najljepše pejzaže, i klape i fjake. Fait accompli. Kao prekid dugogodišnje veze, odnosa koji je iscrpio i zadnji atom snage, odnosa u kojem volim te više ne znači. Odnosa kojem više ne vidiš smisao. Jer voliš svoje mjesto rođenja, odrastanja, svoju zemlju i okolinu, no to više nije bitno u trenutku kada shvatiš da se od ljubavi ne može živjeti, da ona nije bezuvjetna. Ne osvrćući se, krećeš hrabro u novo kolo, novi žrvanj, novi početak a za svoju zemlju postaješ broj, postotak, statistika. Kap u moru odljeva mozgova.

Epidemijski porast odljeva mozgova

Procjenjuje se, prema podacima Svjetske banke, da je zbog ekonomske krize zemlju u posljednje tri godine napustilo od 60 do 70 tisuća građana, uglavnom mladih, dok su podaci Ministarstva unutarnjih poslova još šokantniji – Hrvatsku je, kažu, napustilo gotovo 100 tisuća ljudi. Novija istraživanja upozoravaju na 75 do 85 posto mladih koji žele napustiti Hrvatsku. Podatke o iseljavanju teško je pratiti, a statistikama je teško vjerovati, no, kako bilo, odljev mozgova epidemijski raste. Političari i moćnici vape i kukaju, ne znaju kako riješiti problem, nemaju viziju ni dugoročnu strategiju, nemaju ideje ni prve korake. Odavno providni u svojim lažima, više ne mogu sakriti stanje raspadanja do kojega su doveli društvo. A ono se zbog njih raspada od najčvršćeg dijela, od srca i glave - mladih. Mladih koji imaju snagu, ideju, potencijal i rješenje, ali nemaju moć, nemaju položaj, nemaju utjecaj.

Brain drain u svojoj prvoj velikoj pojavnosti bio je fenomen koji se odnosio na visoko obrazovane pojedince, ponajviše znanstvenike koji su odlazili u inozemstvo zbog boljih poslovnih prilika, mogućnosti za istraživanja, boljih uvjeta rada, veće plaće i mogućnosti za stjecanje priznanja koja će posljedično osigurati i bolji položaj. No taj je fenomen odavno promijenio svoje ruho i, dok su prije odlazili samo oni koji imaju znanstveni mozak, sada, čini se prema podacima, odlaze svi koji imaju mozak.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.