Od knezova do Thompsona

Povijesna i društveno-povijesna zbilja oduvijek su bile nepresušan izvor inspiracije za humor i satiru u književnoj umjetnosti, od Aristofana do Jarrya, od Petronija do Kishona. Ne treba zaboraviti ni filmsku umjetnost. Malo je onih kojima je nepoznata britka satira pythonovaca ili koji nisu bili prikovani uz ekrane gledajući Smiješnu stranu povijesti Mela Brooksa s početka 80-ih godina 20. stoljeća.

Mel Brooks nije spomenut slučajno: predstava Teatra Ludens Od stoljeća sedmog, u režiji Dore Ruždjak Podolski i dramaturgiji Ivana Vidaka, podsjećala je dijelom i po formi i po sadržaju na Brooksov film. Predstava je tako započela videoprojekcijom svemira, parodirajući Odiseju u svemiru a, osim što su tri glumca – Jan Kerekeš, Dean Krivačić i Slaven Španović – tumačili čitav niz povijesnih likova, gledatelje je kroz hrvatsku povijest vodio naratorski glas Olivera Mlakara.
Glumci su se brzo i vješto pretvarali iz lika u lik – od knezova Mislava i Branimira, Jelene Lijepe do Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Matije Gupca, predstavnika ilirskog pokreta i, u konačnici, do Marka Perkovića Thompsona, a pritom im se može zamjeriti jedino to što im je manjkalo neutralnog glumačkog govora u trenutku kad se to od njih očekivalo i što imitacije različitih lokalnih govora nisu uvijek bile u potpunosti pogođene. U uspješnim metamorfozama pomagala im je jednostavna scena Barbare Borčić s praktičnim rekvizitima, kao i kostimi Marite Ćopo, koncipirani na način da publici sugeriraju ulogu pojedinih likova iz hrvatske povijesti i time, rekli bismo, dopune dramski tekst.

Ipak, unatoč dinamici preobrazbe glumaca i njihova kretanja pozornicom, predstava podijeljena u epizode – svaka je epizoda predstavljala jedno stoljeće ili, preciznije, jedan povijesni događaj u pojedinom stoljeću – bila je nerijetko statična i nezanimljiva. Čitavo je vrijeme jasno bio vidljiv nesrazmjer između energične glume i sasvim površnog humora, koji je ponekad čak i u tom obliku ostao samo na pokušaju (papa koji se ruga knezu Trpimiru zbog imena, groteskno djetinjasti knez Branimir). Budući da su se stoljeća nizala jedno za drugim a da pritom sve do posljednja dva stoljeća nije došlo do promjene u ritmu, izmjene prizora bile su monotone – predvidivi skokovi iz stoljeća u stoljeće prekinuti su samo jednom, i to efektno, glumci su se spustili među publiku, no to nije bilo dovoljno da gledatelja održi na onoj razini usmjerenosti na predstavu na kojoj je bio na početku.

Treba priznati da se mogla iščitati namjera da se povijest, najavljena već rečenicom U početku bijaše svemirski brod – parafrazom jedne od najpoznatijih biblijskih rečenica, relativizira i da se dogma razotkrije kao mit, no upravo je time gotovo potpuni izostanak prave satire – one satire o kojoj Fadil Hadžić uvjetno govori kao o policiji humora koja kažnjava sve što kvari ljudske odnose – još više došao do izražaja. Ona bi se samo nakratko pojavila, kao kad se spominju događaji u 20. stoljeću pa jedan lik ušutkava onoga koji spominje plinske komore a, imajući na umu problematiku s kojom se autor teksta uhvatio u koštac, očekivalo se da će satira biti konac koji povezuje sve dijelove predstave.

Nedosljedno je bilo i igranje sa stereotipima zbog čega razotkrivanje zloupotrebe povijesti u konstrukciji nacije nije došlo do izražaja, a rješenja u kojima je četvrti lik zamijenjen mobitelom nisu imala komični efekt. Osim toga, pojedine su epizode bile predugačke s obzirom na prikazani sadržaj pa se činilo kao da zaista traju čitavo stoljeće te ih nije mogla spasiti ni energičnost glumaca.

Dakle, premda je gluma bila dobrim dijelom za pohvalu, pozovemo li se ponovno na Hadžića u stavu da humor negira postojeće kanone društvene stvarnosti da bi afirmirao ljudskost, ne možemo reći da je predstava realizirala svoju svrhu.