Od Balkana do Vrata raja

Iako izgledom „kutija“, mnoge ljubitelje stereotipa razočaravam činjenicom da sam, na njihovo šokantno iznenađenje, gle čuda, pismen – stoji u kratkoj internetskoj autobiografiji Jurice Galića Juke, autora portala The Mladichi i gosta putopisne tribine održane u prostoru Info zone u srijedu, 4. veljače s početkom u 20 sati, koja je pokazala kako upravo putovanje nerijetko ruši stereotipe. Juka je svoju pismenost davno dokazao na internetskim bespućima, a na tribini je pokazao i da dobro barata izgovorenom riječi dok je prisutne neprestano nasmijavao prepričavajući avanture koje je doživio na tri putovanja na koja se otisnuo u 2014. godini.

The Mladichi on tour sastojalo se od tri putovanja, a tribine koje održava da bi prepričao doživljeno Juka nikako ne želi svrstati u kategoriju predavanja, već opuštenog putopisnog druženja. Pristutni su, uz mnoštvo fotografija, tako mogli čuti zanimljive i drugačije informacije o desecima država, tisućama kilometara i mnoštvu zanimljivih ličnosti koje su Mladichi sretali putem.

Prvo putovanje, Mitovi Balkana, odigralo se u osam dana ožujka, a cilj mu je bio da osam putnika prođe kroz razne testove u pet balkanskih država. Juka je to putovanje opisao kao suočavanje sa strahovima na više nivoa, pa su neustrašivi putnici istražili bosanske piramide, uputili se u potragu za drekavcem, hrabro pokucali Balaševiću na vrata, izvršili jedan pravi egzorcizam da bi pomogli vampiru Savi – Leptirici, dotaknuli zazidane lubanje u Nišu, a jedan od njih je čak odlučio preći opasni most preko kanjona Morače na jednom običnom skateboardu. Juka je zaključio da u svim posjećenim državama bivše Jugoslavije vlada jednako razočarenje, a najveći razbijeni mit možda je upravo razbijanje prerasude. U Šutki, mjestu koje nosi titulu glavnog grada svih Roma, Juka je nesmotreno ostavio vrijedan fotoaparat na zidiću da bi već nakon nekoliko trenutaka do njega dotrčao Rom noseći fotoaparat i odbijajući ikakvu novčanu nagradu. Predrasude su zajebana stvar – zaključio je Juka i krenuo s pričom o drugom putovanju.

Drugo putovanje, Vrata pakla, bilo je veći zalogaj, ali i prirodan odabir sada već ozbiljnijih putnika. Ovog su se puta odvažili na putovanje od mjesec dana u kojem su prošli kroz dvanaest država. Motiv koji je zaokružio ovu avanturu je policija, koja je ekipu zaustavila u Hrvatskoj, i to pri polasku i pri povratku; kroz ostale države prošli su bez ikakvih incidenata i prave opasnosti. Cilj putovanja bio je ulazak u Turkmenistan, ali zbog zavrzlama s vizom Mladichi nisu uspjeli u tom naumu. Unatoč tome, putovanju nije nedostajalo zanimljivosti, humora i izazova. Juka je prisutne upoznao s Aljošom Vrdoljakom, Splićaninom koji se oženio za poznatu rumunjsku glumicu i otada živi na „njenoj grbači“ uživajući u potpunosti u svakoj sekundi ekstravagantnog života. Vilinski dimnjaci, slano jezero Tuz Gölü, podzemni grad, vatra Yanar Dag, pravo kurdsko vjenčanje samo su neke od stvari za koje Juka tvrdi da bi ih svi trebali doživjeti jednom u životu. Iako je istaknuo da na ovom putovanju nisu doživjeli nikakve opasnosti, prizori na ulicama Irana ipak su ih zatekli; žene jasno odvojene od muškaraca na autobusnim stanicama, kao i brojni militantni murali ipak su utjecali na putnike pa su bili oprezniji no inače, ali su ipak i ovdje uspjeli razbiti još jednu predrasudu; Juka tvrdi da nikada nije sreo toplije ljude od Iranaca, pa je s mnogima i danas u kontaktu preko Facebooka iako je ta društvena mreža tamo zabranjena. Izgleda da vrijedi ona „Gdje postoji volja, postoji i način“.

Za kraj ove trilogije putovanja Juka se uputio na samostalnu dvadesetodnevnu avanturu koju je nazvao Vrata raja. Većinu putovanja zadržao se na Tajlandu gdje se susreo s brojnim bizarnostima na ulicama prepunim lokalaca i turista. Kao najbizarniji dio ovog putovanja istaknuo je Demonski park u kojem se na brojnim skulpturama mogu vidjeti kazne koje čekaju sve one koji će biti upućeni u pakao nakon smrti. Nabrojavši još neke od znamenitosti koje je posjetio, Juka je zaključio da se ne može odlučiti koje mu je od ovih putovanja bilo najdraže, ali da zna da nijedno putovanje ne može biti loše ako se otvorite i dođete u kontakt s ljudima koje ćete susretati.

Tribinu je zaključio riječima koje su mu postale moto i nakon kojih su, vjerujem, većinu onih iz publike zasvrbili tabani u želji da malo otputuju iz kolotečine – na kraj svijeta, ili u susjednu državu, mislim da je sasvim svejedno.

„Smatram da putovanje čovjeka oplemenjuje i širi spoznaje, pa ga stoga svakome toplo i preporučujem. Ali isto tako sam uvjeren da ne treba ići na kraj svijeta da bi pronašli sami sebe i smisao života. Jer čaroban zalazak sunca na Nilu možete pronaći i u oku dragih ljudi oko vas... samo ga trebate potražiti.“