Occupy: moć javnog prostora

 U jednom od prethodnih člana pisala sam o Matejušci te kako se tijekom nogometnog prvenstva ogradio ulaz na mul. Taj je slučaj, iako se na prvi pogled nekome možda tako neće učiniti, povezan s primjerom pokreta Occupy Wall Street i idejom uloge javnog prostora u društvu. Budući da sam u prosvjedu na Wall Streetu sudjelovala i budući da mi se tema javnog prostora čini posebno važnom, u narednim ćete redovima moći saznati više o Occupyu.

Kultni Matejuškin mul

Većina medija Occupy je prikazala kao naivni, mali prosvjed

Krajem fakulteta vladala je u meni nemirna, ali dobrodošla neizvjesnost. Završivši studij, mnogi moji prijatelji i ja bili smo drugačiji nego prije njega. Bili smo spremni djelovati i živjeti prema novim svjetonazorima koje smo stvorili tijekom fakulteta. Istovremeno, nismo znali što bismo točno učinili sa sobom. Ja sam u takvom raspoloženju otputovala u Ameriku u 10. mjesecu 2011. godine na par mjeseci, kako bih posjetila svoju mamu i očuha koji tamo žive.

Bila je to neka čudna jesen, prvi snijeg pao je na Halloween. Stablima kojima većinom još nije otpalo lišće snijeg je stvorio takav teret da su mnoge grane pukle i ležale po ulicama, parkovima i srušenim žicama za struju. Našavši se u gradu, moja prijateljica Kinza i ja te smo noći spavale u stanu Kinzine starije rodice na Manhattanu. Nas dvije uvijek imamo slične ideje i, kad smo skupa, sklone smo istraživačkom duhu. Iduće jutro, po ledenoj kiši, odlučile smo otići vidjeti Occupy protest na južnom kraju grada.

Više od hippie kampa

Occupy Wall Street bio je pokret koji je uz redovite prosvjede zauzeo jedan trg u financijskoj četvrti. Pretvorivši ga u svoj kamp, prosvjednici su ga koristili i kako bi se ljudi na centralnoj lokaciji u gradu mogli susresti s prosvjedom, kako bi im bio vidljiv. Protestiralo se protiv nejednake distribucije bogatstva, odnosno moći u društvu. U mainstream novinama i vijestima taj je prosvjed bio prikazan kao naivni pokret malog broja mladih ljudi koji su bili ili previše idealistični i romantični, ili propaliteti koji nisu imali prave poslove. Na slikama je slično izgledalo. Ljudi koji su se čak slagali sa stavovima prosvjednika većinom su bili neodlučni o podržavanju prosvjeda. Stvari su im izgledale naivno i neozbiljno. Što su točno ti prosvjednici predlagali za rješenje? Zašto nisu stvorili stranku?

Kinza i ja odlučile smo posjetiti centar prosvjeda. Vozile smo se zelenom linijom podzemne željeznice dok nismo izišle na Fulton Streetu, u blizini okupiranog trga. Uskoro smo ugledale trg, koji su u cijelosti prekrivali šatori i velike zeleno-plave cerade koje su štitile od hladne kiše. Oko trga iznad kišne magle dizale su se visoke zgrade važnih financijskih institucija. Cijeli prizor izgledao je kao u kakvom postapokaliptičnom filmu. Odlučivši da uđemo na sam trg, spustile smo se par stepenica na njegovu upuštenu površinu i krenule hodati među redove šatora. Bilo je jasno da su unutra ljudi, ali rijetko je tko bio na hladnom vanjskom zraku. Naišle smo na tri zabundane osobe koje su pušile ispred jednog većeg šatora. - Where do you come from? - pitali su nas. Bile smo zbunjene pitanjem dok nam nisu objasnili da su oni došli podržati prosvjed iz Montreala u Canadi. - Welcome, welcome - rekli su nam.

Pojavivši se niotkud, jedan nas je momak u kabanici poveo sa sobom u McDonalds kako bi kupio tople kave za ljude u šatorima. Pitao nas je za donaciju i dali smo mu par dolara. U redu u McDonaldsu Kinza ga je počela ispitivati te smo saznali njegovu priču. On je bio frizer, ali je dao otkaz da bi mogao doći i provoditi svoje dane tu u kampu. Politički je bio ekstremno desno, što nas je iznenadilo, ali nam je iskreno rekao da je došao zato jer su mu smetali onih 1% koji su u svojim rukama držali većinu bogatstva. U tome slagao sa stavovima pokreta.

Provele smo još nekoliko sati na trgu. Park je bio dijagonalno podijeljen u dva velika trokuta – u jednom su bili šatori za smještaj, a u drugom šatori za razne namjene – šator s besplatnom hranom i šator s toplom robom. Bio je šator za žene koje se nisu osjećale sigurnima da su spavale u individualnim šatorima. Jedan kut parka bio je prenamijenjen u knjižnicu iz koje si mogao uzeti ili donirati knjigu. Knjige su se bavile politikom i povijesti, društvenim pitanjima, ali je bilo i poezije, romana i knjiga za djecu. Postojao je i šator s odvjetnicima koji su došli pravno pomoći prosvjednicima. Prekriven ceradama, izgledao je kao ogromna špilja unutar koje su se samo vidjeli u mraku ekrani laptopa. Ovo nije bio nikakav mali hippie kamp koji smo mislili, ako je bilo suditi po medijima, da ćemo ga zateći na Wall Streetu.

Javni prostor kao locus organiziranog djelovanja

Na povratku smo zaintrigirano pričale. Kinzi je on bio zanimljiv, ali joj je smetalo što je to sve izgledalo pomalo divlje. Nije joj bilo jasno što oni nude kao odgovor problemima. Kinza je sutradan morala na posao, ali sam ja zato imala puno slobodnog vremena i malo ljudi s kojim sam ga mogla preko dana provoditi. Odlučila sam da ću opet posjetiti trg.

Kada sam došla drugi put, sunce je zasjalo nad gradom i nije više bilo tako hladno. Trg je izgledao potpuno drugačije jer se na njemu nalazilo toliko ljudi da se njegov betonski pod nije više vidio. Velike su cerade nestale te su se jasno vidjeli svi njegovi sadržaji. Mogao si prošetati dijagonalom koja je dijelila prostor. Ustvari, toliko ljudi je tu prolazilo da sam se morala jako sporo kretati kroz kompleks. Bilo je jasno da su tu bili i mnogi ljudi kao ja – ljudi koji su samo došli vidjeti što se događa. Primijetila sam neke nove stvari koje nisam ranije uočila.

Na sjevernoj strani parka nalazio se dio za održivost, s metlama, kantama za reciklažu, i čak kompostom. Ljudi u tom dijelu bili su dužni održavati čistoću na trgu jer je gradska uprava, željna da se riješi prosvjeda, stalno prijetila da loši sanitarni uvjeti okupiranog trga ugrožavaju građane.

Na trgu su također bila posađena neka mlada stabalca i prosvjednici su ih koristili kao točke sastajanja. Ispod jednog je bio natpis Think Tank s rasporedom diskusija za taj dan. Tu su se okupljali ljudi, često profesori, da bi dijelili svoja mišljenja i znanja o zadanoj temi koja je uvijek bila neka opća (zdravstveno osiguranje, hrana, energija, uloga korporacija u politici, itd). Bilo tko se mogao pridružiti diskusiji.

Oko drugog stabla, nazvanog Sacred Tree, bili su razni spiritualni artefakti iz svake religije. Neki su ljudi tu meditirali i, u trenu kad sam se ja tu našla, jedan momak koji je svirao gitaru. Kada si sam, onda se i lako upoznaš s drugima – tako da smo uskoro počeli pričati – ja i dvojica mladića. Oni su htjeli znati moju priču, a i ja njihovu. Saznala sam da su se njih dvojica upoznali prije nekoliko dana. Jedan je bio iz Canade, a drugi je došao iz Australije kako bi, kako je sam rekao, svjedočio tom povijesnom trenutku. Prije nego što su našli šatore, spavali su u metrou. Postali smo prijatelji i javljala bi im se i drugih puta kada sam dolazila.

Jedinstvo u različitosti na djelu

Najzanimljivjija stvar o tom prosvjedu meni je bila ta što je okupio zaista najrazličitije ljude. Mogla sam kružiti njime i samo gledati sva različita lica svih dobi i etiniciteta koja su se tamo nalazila. Ovaj mali trg djelovao je kao svijet za sebe. Čak je bio i jedan stol za kojim su bili Indijanci – došli su iznijeti svoje žalbe protiv sadašnjeg sustava.

Odlučila sam sjediti neko vrijeme idućih par dana na zaobljenim stepenicama koje su vodile na trg, misleći da je to najbolji način da stvarno shvatim taj pokret. Na njima je lako bilo biti neprimijećen, a istovremeno se osjećati kao netko tko je dio svega toga. Sjedeći tu, bila sam u tom moru ljudi praktički nevidljiva, a mogla sam vidjeti razne detalje i to mi se sviđalo.

Ubrzo sam shvatila ritam događanja. Po danu bi ljudi posjećivali park, toliko puno ljudi da su dvokatni turistički busevi koji kruže gradom promijenili svoje rute. Turisti su s gornjeg kata dokumentirali prosvjed. Nakon radnog vremena broj ljudi bi se još povećao i noću su se organizirala događanja kao što su čitanje poezije ili sviranje bubnjeva.

Pokret s jasnom strukturom

Nekoliko puta dnevno na zaobljenim bi se stepenicama, koje su tada služile kao amfiteatar, sastajala glavna skupština. OWS pokret zapravo je imao jasnu strukturu. Ukratko, sastojao se od glavne skupštine i radnih grupa. Radne su se grupe bile grupe same formirale od grupa ljudi koji su se htjeli zajednički baviti nečim što bi doprinijelo prosvjedu. Recimo, postojala je grupa za umjetnost i rad koja se bavila pitanjima kako iznova uspostaviti odnos između umjetnosti i rada. Postojala je radna grupa odvjetnika koju sam ranije spomenula. Postojala je čak i grupa arhitekata kojoj sam se ja kasnije pridružila, a bavila se razmišljanjem o tome kako pokret može stvarati dojam legitimne strukture, a ne samo šatorskog naselja. Postojala je grupa za održivost koja se, osim općnito pitanjem održivosti danas, bavila idejom da prosvjed bude energetski neovisan. Njeni su članovi, primjerice, naručivali bicikle koji bi proizvodili struju kad bi ljudi pedalirali. Ta se struja onda mogla koristiti za grijanje kampa zimi.

Glavna je skupština, s druge strane, predstavljala skup svih ljudi koji su se smatrali dijelom pokreta. Oni su dva puta dnevno diskutirali o važnim temama i o djelovanju radnih grupa. Bilo tko s ulice mogao im se pridružiti ili ih pak jednostavno slušati. Već pri začecima pokreta Occupy grad je shvatio da je ovakvo organiziranje ljudi opasno te je radio na tome da organiziranje oteža što je više moguće. Tako je zabranjeno korištenje megafona uz opravdanje da buka smeta ljudima koji rade u obližnjim zgradama. No skupština je onda razvila sistem gdje je jedan govornik govorio, a najbliži njemu na glas skupa ponavljaju što je on rekao da bi ostali čuli. To je dobilo naziv The People’s Microphone ili ljudski mikrofon. Unutar skupštine nije bilo vođe, već je struktura bila maksimalno horizontalna.

Od besplatne biblioteke do sklapanja prijateljstava

Nekoliko dana na trgu te upoznavanje niza ljudi mnogo mi je pomoglo pri shvaćanju ukupne atmosfere pokreta. Jedna od stvari koje su mi se najviše svidjele bila je biblioteka u jednom kutu trga – The People’s Library – narodna knjižnica, nazovimo je tako. Osim što je imala besplatne knjige, u nju bi svaki dan došao poneki autor te je razgovarao s publikom. Ali najzanimljivije je bilo što sam vidjela mnoge ljude u odjelima, koji su vjerojatno radili u moćnim firmama u tom dijelu grada, da su provodili svoje pauze za ručak čitajući knjige u toj maloj biblioteci. I oni su bili znatiželjni, a biblioteka je bila mjesto koje je svatko znao koristiti.

Bilo je stvarno svakakvih ljudi. Nisu bili naivni ili lijeni kako su ih prikazivali mediji, niti neorganizirani. Naravno, bilo je i agresivnih ljudi te onih s nekom vlastitom agendom. Ali većinom su trgom ipak vladali mir i solidarnost. Jednog dana, dok sam sjedila na stepenicama, čula sam kako do mene razgovaraju jedan čovjek i neka starija gospođa. On je bio obučen potpuno u traper i živio je u Aljasci. Doputovavši u NY, odlučio je doći vidjeti prosvjed i sada je pokazivao sijedoj ženi slike svojih kćeri u novčaniku. On i gospođa bili su stranci, ali činjenica da su bili na ovom mjestu skupa, da su imali slične želje za budućnost automatski ih je povezala. Bile su tu i tri bakice koje su po cijele dane šile odjeću za prosvjednike. Jedna je imala i prosvjedne plakate za bolje sutra za svoje unučiće.

Oduzimanje javnog prostora i prava na okupljanje

Gradska vlast, smatrajući se ugroženom, radila je sve da ugasi taj prosvjed. Prosvjednici su bili promatrani i špijunirani čak na državnom nivou. Znalo se da je policija ubacivala i ljude koji su se namjerno ponašali nasilno kako bi uništili kredibilitet cijelog prosvjeda.

Prosvjed se događao na mjestu u gradu koje je imalo veliku vidljivost te ga je već to činilo moćnim. Formiranje kampa i održavanje mirnog prosvjeda ne bi bilo dopušteno ni na jednom prostoru u vlasništvu Grada New Yorka. Međutim, u gradu postoje brojni javni prostori u privatnom vlasništvu. U 60-im godinama 20. stoljeća grad je dopuštao raznim investitorima izgradnju nebodera s više od dopuštenog broja katova. Zauzvrat su vlasnici tih zgrada morali stvarati javne prostore. Pravila ponašanja određivao je ipak vlasnik prostora. Zuccotti Park – trg na kojem se događao Occupy Wall Street bio je jedan takav prostor. Kako njegovi vlasnici nisu nikad predvidjeli da će itko na njemu kampirati ili prosvjedovati te nisu te aktivnosti zabranili, prosvjednici su po zakonu mogli kampirati na trgu. Kada su prosvjedi počeli, bilo je samo pitanje vremena kada će vlasnik trga ta pravila izmijeniti i zakonom zabraniti održavanje prosvjeda. Čim se to dogodilo, policija je po noći došla i istjerala sve koji su spavali u parku jer kampiranje više nije bilo dozvoljeno. Oni koji nisu htjeli otići bili su uhićeni. Svi šatori bili su uklonjeni. Novinarima je bio zabranjen ulaz na trg dok se to događalo. Svi drugi vlasnici ovakvih javnih prostora (Publicly Owned Private Spaces) na isti način su uveli ograničenja aktivnosti koje su se mogle provoditi na njihovim javnim prostorima. Postavljeni su znakovi koji su zabranjivali kampiranje, ležanje, sjedenje na klupama na neispravan način, te dopuštali samo pasivnu rekreaciju.

Nakon toga se OWS polako raspao jer jednostavno nije više bilo tako vidljivog prostora u gradu na kojem bi se prosvjednici mogli okupiti. Ali mislim da bi se prosvjed i sam ugasio. Kamp je bio otvoren svijetu i svijet je prolazio kroz njega. To je uključivalo sve ljude, čak i one koji su inače bili na margini društva - svi su tamo bili prihvaćeni. U parku su neki ljudi počeli kampirati zbog hrane i smještaja. Uskoro su oni činili veliki dio kampa a nisu nužno bili dio samog pokreta niti su dijelili njihove stavove. Svima je bilo jasno da takva situacija ne može dugo opstati. Da nije došla policija, sigurna sam da bi se kamp već zbog toga sam urušio, ali ipak bi postojala barem mogućnost izbora.

Nakon što je policija otjerala prosvjednike, ljudi koji su ih ranije kritizirali počeli su smatrati da su prosvjedi bili opravdani. Prosvjednici nisu ništa tražili, niti predlagali konkretno. Nisu osnovali stranku, nisu imali vođu. Kada se raspao kamp, raspao se polako i globalni pokret. Reklo bi se da je to bio jedan prosvjed koji je propao.

Occupy kao vremeplov u sretnije društvo

Meni je bilo isprva jako žao što je to sve završilo. Trg je sada bio gol i okružen ogradama i policijom. Prosvjednici koji su tamo spavali raspršili su se po raznim mjestima u gradu. Neki od njih spavali su na klupama neobične crkve na Upper West Sideu koja je gotovo uvijek inače bila prazna. Te noći ih osoblje ih je posluživalo voćem. Beskućnici su se vjerojatno vratilu na ulice i mjesta u gradu gdje su inače boravili, preživljavali…

Međutim, sada shvaćam da ovaj završetak nije tužan. Prosvjednici nisu ni mogli opstati dugo. Ono za što su se oni zalagali i način na koji su živjeli predstavljali su vrstu društva čije vrijeme još nije došlo. Međutim, u tom si društvu, kao u vremeplovu koji te odveo u neku verziju budućnosti, mogao sudjelovati tih nekoliko mjeseci, čim bi s pločnika skrenuo na trg. Prosvjed i kamp su služili za osvještavanje o problemima i traženje rješenja, ili bar za otvaranje jedne dimenzije diskusije koja je prethodno očito bila zanemarena.

Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.