Obrazovni sustav treba mijenjati!

Unatoč tome što se u javnom komunikacijskom prostoru Hrvatska nerijetko opisuje kao Zemlja znanja, istraživanje političke pismenosti mladih, koje je GOOD Inicijativa u suradnji s Institutom za društvena istraživanja i Savjetom istraživača provela na nacionalnoj razini i na reprezentativnom uzorku od 1146 maturanata, pokazalo je da je Hrvatska zemlja političke nepismenosti. Zašto su rezultati istraživanja alarmantni, koji bi im mogli biti uzroci a koje posljedice - o tome smo razgovarali s Markom Kovačićem, politologom zaposlenim u Institutu za društvena istraživanja koji je radio i na ispitivanju političke pismenosti mladih.

Koja je bila tvoja uloga tijekom istraživanja?

Institut za društvena istraživanja, gdje sam zaposlen, bio je zadužen za pružanje znanstveno-istraživačke potpore u istraživačkom dijelu projekta. Riječ je o projektu GOOD Initiative: Towards Civic Education in Croatian Schools koji je započeo u siječnju 2015. godine. Prvi radni paket bio je istraživanje nad općom populacijom, tj. njihovi stavovi i percepcija građanstva, dok se drugi radni paket (koji je IDIZ vodio zajedno s GONG-om) bavio mladima, odnosno političkom pismenošću maturanata. Osobno, bio sam zadužen za koordinaciju istraživanja, ali i za pomoć pri kreiranju upitnika, koordinaciju istraživačkog savjeta, pripremu rezultata za objavu i upravljanje procesom izdavanja zbornika u kojem će biti objavljeni znanstveni tekstovi nastali na temelju rezultata istraživanja političke pismenosti maturanata.

Koji rezultati tebe najviše, recimo to tako, zabrinjavaju?

Mislim da su ovi rezultati pokazali više stvari nad kojima se trebamo zamisliti. Jedna od njih je svakako niska razina političke informiranosti maturanata. Počevši od toga da ih samo 19,3% zna tko čini koaliciju na vlasti, a 26,9% njih je točno odgovorilo na pitanje o imenu aktualnog predsjednika Vlade. Općenito govoreći, njihova razina upućenosti u suvremene političke procese i aktere vrlo je niska. Drugi nalaz koji je porazan, jest ogromna razlika između tipa škola. Istraživanje nedvojbeno pokazuje da nam je sustav strukovnog obrazovanja zreo za mijenjanje. Maturanti obrtničkih škola su tako u prosjeku na više od 50% pitanja odgovorili pogrešno ili nisu znali, dok je situacija s gimnazijama ipak nešto bolja. To pokazuje da je krucijalno pristupiti promjenama kurikuluma i u strukovnim i obrtničkim školama kako bi se i njima omogućilo da nakon srednjoškolskog obrazovanje budu opremljeni kompetencijama koje će im pomoći u životu. Štoviše, za pretpostaviti je da će gimnazijalci nastaviti svoje obrazovanje na tercijarnoj razini te je tu moguće još utjecati na njih, no maturanti strukovnih i obrtničkih škola u većoj mjeri izlaze na tržište rada i njihovo formalno obrazovanje, ono koje može najefektivnije razviti demokratske kompetencije, tu prestaje.

Odmah po objavi rezultata mediji su rezultate istraživanja označili kao porazne. Tijekom čitanja moj je prvi dojam da su mladi prije svega zbunjeni. S jedne strane pokazuju toleranciju prema različitim manjinama, no ne misle nužno da im je mjesto u javnom prostoru; smatraju da je odgovornost na svima kad je u pitanju pokretanje društvenih promjena, no ne misle da imaju nekog utjecaja. Generalno imaju negativne stavove prema političkim strankama, no smatraju da su stranke ključ za zaposlenje. Čega je ta zbunjenost, po tvojem mišljenju, indikator? Lošeg obrazovnog sustava? Općenito slabe informiranosti mladih? Jedne generalne nesigurnosti i zbunjenosti?

Pogrešno je za to kriviti isključivo mlade. Oni su samo suodgovorni za svoje neznanje. I to je ono što me najviše zapanjilo, koliko nam je sustav nedovoljno responzivan prema aktualnim događanjima. Mnogo je puta ponovljeno da učenici ne uče za život, već za ocjenu, no ovo istraživanje je pokazalo dvije stvari. 1. Učenici uistinu nemaju znanja o suvremenim demokratskim procesima, tj. škola niti u jednom svom segmentu ne inzistira na aktualnosti. Nakon prirode i društva koja se prestaje predavati u četvrtom razredu osnovne škole, učenici uglavnom uče o socijetalnoj sferi prošlosti ili idealtipskom poretku, no ne nudi im se informacije o stanju društva i politike sada. 2. Fokus na znanje koje baštine naše škole jedan je od razloga zašto su mladi neinformirani. Zvuči paradoksalno, ali nije! Naime, budući da je znanje koje mladi dobivaju, kako sam maločas objasnio, fokusirano na prošlost i ideale, a kako škola ne nudi alate da se to znanje može primijeniti, imamo generacije i generacije učenika koji nisu u stanju analizirati, niti aplicirati znanje u situacijama kad se to od njih traži. Drugim riječima, ne razvijaju se vještine koje bi omogućile mladima da ono što nauče mogu primijeniti u situacijama kad je to potrebno.

Gotovo 50% ispitanika nije sigurno je li iza NDH stajala fašistička ideologija, više od 80% ih ne zna tko može mijenjati Ustav, a riječ je o mladima koji će uskoro, neki možda već i jesu, napuniti 18 godina i imati pravo glasa. Misliš li da je u takvoj situaciji uopće moguće govoriti o slobodi izbora - ako mladi nisu dovoljno informirani da bi znali za koga će glasati?

Upravo tako! Mladi nisu informirani, niti zainteresirani i to je plodno tlo za manipulaciju. Apsolutno je nevjerojatno da Hrvatska u svom obrazovnom sustavu nema kvalitetan građanski odgoj i obrazovanje, ali možda se tu treba zapitati je li to nešto što političkim elitama odgovara. Mladi ne razumiju suštinu politike i ne znaju da su rasprave o crvenima i crnima zapravo irelevantne, odnosno da je mnogo relevantnije to hoćemo li izdvojiti koji postotni bod više za obrazovanje ili obranu, koje su reperkusije toga i kako će se to odraziti na stvarni život. To stranke vrlo dobro iskorištavaju jer komuniciraju jezikom koji je razumljiviji narodu, a krucijalne odluke donose samostalno. Građani će tako bolje razumjeti i više se zainteresirati za pitanje lustracije (jer je to emocionalno nabijeno pitanje), nego za proces procjene učinka propisa, iako je potonji važniji za njihov život.

Mnogi su mediji upravo podatak da gotovo 50% ispitanika nije sigurno je li NDH fašistička tvorevina izdvojili kao "najstrašniji". Premda formalno obrazovanje igra golemu ulogu u političkoj pismenosti, misliš li da na takvo mišljenje tog dijela mladih utječe i ono što čuju kod kuće, od obitelji a možda i od vršnjaka?

Odgoj je ključan za primarnu i dijelom sekundarnu socijalizaciju, on je temelj na koji se obrazovanje nadograđuje i nadopunjava ga. Mi ne možemo očekivati da će naši mladi imati drukčije mišljenje kad ih s jedne strane njihovi roditelji odgajaju da relativiziraju odgovornost NDH za kršenje ljudskih prava, a s druge strane škola im ne nudi alate za kritičko mišljenje. Naša istraživanja pokazuju da i odrasli imaju takve stavove i naravno da će onda stavove prenijeti na svoju djecu. Podatak da 50% mladih nije sigurno je li NDH fašistička tvorevina najbolji je pokazatelj koliko smo mi, kao društvo, nekritični prema vlastitoj prošlosti i koliko smo nesposobni za višedimenzionalno promatranje povijesti.


Nedavno je Forum za slobodu odgoja objavio istraživanje medijske pismenosti mladih, prema kojem više od 50% mladih bezrezervno vjeruje medijima. Istraživanje političke pismenosti pokazalo je da se mladi o politici primarno informiraju putem društvenih mreža i interneta. Iz tvoje, znanstvene perspektive, jesu li mladi u opasnosti od manipuliranja i kakvim bi se alatima to moglo za početak bar ublažiti ako ne i spriječiti s obzirom na činjenicu da su društvene mreže mjesto križanja javnog i privatnog prostora?

Apsolutno. Mediji prenose sadržaj, a mladi ga ne znaju kritički čitati. Medijska pismenost mladih je niska i to sasvim jasno demonstrira i ovo istraživanje. Informiranje putem društvenih mreža je vrlo opasno je one uglavnom nude jednostranost, tj. ne podliježu imperativu neovisnosti i informiranja kao primarnim kriterijima prijenosa informacije. Ne bih htio zvučati kao da je uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja deus ex machina, ali snažno vjerujem da je potrebno obrazovati mlade u području medijske pismenosti. Time bi zapravo svi bili na dobitku; građani bi bili kompetentni procijeniti vrijednost medijskog sadržaja, a novinari i urednici bi se posljedično odmaknuli od trenutačno prevladavajućeg senzacionalističkog pristupa.

U medijskom prostoru prva je reakcija na rezultate prije svega dovodila u pitanje valjanost obrazovnog sustava. Misliš li da su rezultati povezani s političkom ideologijom koja je u zadnjih 20 godina dominirala u političkom prostoru pa i u krojenju obrazovnog sustava?

Mislim da je naš obrazovni sustav poprilično zastario, konzervativan i nedovoljno fluidan. On ne prati suvremene didaktičke i pedagoške trendove, čime se petrificirao. Sve je to dovelo do dualizma škole i stvarnog života. Budući da su nastavnici nedovoljno cijenjeni kao profesija, sasvim je jasno da je većina njih nemotivirana za pedagoške inovacije pa rade po principu “odrađivanja”. Drugim riječima, sustav ih ne motivira niti financijski, niti reputacijski. Kurikularna reforma koja se trenutačno događa iskorak je u pozitivnom smjeru. Iako ona neće utjecati na povećanje plaća nastavnika, niti na sustav njihovog napredovanja, ona bi trebala osuvremeniti sadržaje koji će se predavati u škole. Povećana izbornost predmeta, naglasak na kvalitetnoj međupredmetnosti, aplikativnost sadržaja i eliminacija nepotrebnih segmenata pojedinih predmeta, što provoditelji kurikularne reforme najavljuju, bude optimizam.

Često se govori da su mladi generalno politički pasivni, indicira to i ovo istraživanje, ali i neka prethodna, kao ono o problemima, potrebama i potencijalima mladih. Misliš li da je dio mladih pasivan jer su nedovoljno informirani i politički obrazovani ili je obratno - politički su neobrazovani i neinformirani jer su pasivni?

Ovo je pitanje koje mene, u znanstvenom smislu, najviše intrigira; postoji li kauzalna veza između informiranosti i participacije, te ako postoji, u kojem smjeru ide. U ovom trenutku, samo kao pretpostavku, rekao bih da su mladi neinformirani pa ne participiraju, ali i ne participiraju jer su neinformirani. No, tu se javlja jedno drugo pitanje – što je to participacija, odnosno što nije participacija? Politologija razlikuje političku i društvenu participaciju, no pitanje za milijun dolara je je li članstvo u udruzi, što je jedan od temeljnih indikatora participacije, uistinu dovoljna pretpostavka da je netko aktivan? Ako sam ja član, primjerice, neke ekološke udruge i ne sudjelujem aktivno u njenom radu, već samo plaćam članarinu jer mi je to ok, mogu li se ja nazivati društveni (ili politički) aktivnim? Tu se lome koplja istraživača jer argumenti idu i u smjeru afirmacije ove tvrdnje, ali i negacije. Ja želim vjerovati da se povećanjem informiranosti i političke kompetencije u cjelini podiže i stupanj političke i društvene participacije, no pitajte me isto pitanje za par godina kad dođem do nekih znanstvenih spoznaja temeljem istraživanja.

Iz pozicije sociološke struke i iskustva kad su u pitanju mladi, kojim bi se alatima najbrže i najefektnije povećala razina političke pismenosti mladih?

Obrazovni sustav jer ima komponentu univerzalnosti. U suvremenom svijetu koji postaje sve kompleksniji, iluzorno za očekivati da roditelji mogu pokriti cijeli dijapazon socijetalne sfere. Iz tog razloga mislim da je apsolutno nužno u škole uvesti sadržaj koji će mlade opremiti znanjima i vještinama, a posljedično i stavovima, za njihovo lakše sudjelovanje u društvu i politici. Takav model, komplementiran neformalnom edukacijom koju pruža civilno društvo, jedini je recept za politički komponentnu naciju.


Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.