Obitelj, jež i Mali Marulić

Posvajanje djeteta tema je koja se u javnom prostoru ne može često pronaći. Tema je to, osim toga, o kojoj primarno (premda ponekad nerado) progovaraju oni koji je žive – predstavnici institucija koje djecu daju na posvajanje ili oni koji djecu posvajaju. Tema je to, napokon, kojoj se može pristupiti iz različitih perspektiva: iz perspektive budućih roditelja posvojenog djeteta, posvojenog djeteta, onih koji dijete daju na posvajanje, onih koji su u bližoj okolini posvojenog djeteta… Predstava zagrebačkog Kazališta Smješko Moja obitelj i jedan jež u režiji Ivane Boban pokušaj je da se svi koraci posvajanja i onoga što slijedi nakon njega, direktno ili indirektno, ujedine u kazališni komad koji taj nimalo jednostavni proces (i u emocionalnom i u birokratskom smislu) želi približiti i djeci i odrasloj publici.

Na kazališnim daskama splitskog Gradskog kazališta lutaka, u sklopu 9. Malog Marulića, pred očima publike odigravala se svojevrsna predstava u predstavi, u kojoj djevojčica Anja (Jelena Hadži-Manev) zajedno sa svojim roditeljima, Sanjom (Lada Bonacci) i Vanjom (Danijel Radečić), pred očima publike prikazuje što je prethodilo trenutku u kojem se kao obitelj nalaze na pozornici. Nimalo jednostavnu temu glumci su razbijali obraćanjem publici, gegovima i songovima, a približili su je energično i iskreno emotivno, pomoću autentičnih dijaloga, bilo međusobno ili u razgovoru s raznim drugim osobama s kojima su se susretali na svojem putu od vjenčanja do posvojenja djeteta. Vidljivo je iz pojedinih tekstualnih dijelova da obrada teme počiva na čvrstim temeljima, koje su na planu sadržaja, može se pretpostaviti, pomogle graditi različite struke. Rečenica koja poručuje da neplodnost nije bolest, poruka da nisu samo biološki roditelji pravi, nego tek prvi roditelji i ponašanje prestrašene djevojčice koja izražava svoje emocije tek kroz plišanog ježa samo su neke od potvrda da je kreiranju predstave prethodilo istraživanje. Također, zanimljiv je odabir upravo ježa, a ne neke druge životinje: premda ima bodlje kojima se štiti, on se ipak zove Srećko, što je zapravo preslika ponašanja prestrašene djevojčice koja je nakon traumatičnog djetinjstva dobila drugu priliku za obitelj.

U procesu prikazivanja koraka od vjenčanja mladog para do posvajanja djeteta, kao rješenje za uvođenje trećih osoba koristio se najčešće prethodno snimljeni glas. Premda je takav odabir opravdan jer se glumci u putovanju u prošlost prebacuju u nešto mlađe sebe, ali ne i u druge uloge pa se njihovo spajanje u obitelj može čisto pratiti, ipak je autorici ovog teksta najupečatljivija bila iznimka od tog pravila. Naime, u jednom je trenutku Lada Bonacci, umjesto dijaloga sa snimljenim rečenicama sugovornika (po svoj prilici psihologa), dijalog odigrala tako što je na trenutak skočila u drugu ulogu, što je ostavilo puno neposredniji dojam (a neposrednost, suvišno je i govoriti, i jest specifikum teatra). Osim toga, njezina se pretvorba precizno uklopila u dinamični ritam predstave koji sve do kraja ne jenjava. Kad je o neposrednosti riječ, upravo je ona, kao rezultat čiste igre troje glumaca, razlog zbog koje gledatelj pristaje na konvenciju da se nalazi u nečijem obiteljskom domu i da je taj dom po potrebi i vremenski stroj. 

Ne samo zbog neposrednosti, nego i jer bi gore spomenute energičnost i emotivnost u pjevanim elementima bile još izražajnije, šteta je što glumci songove nisu izvodili uživo.  Naime, u izvedbi u GKL-u songovi su također bili snimljeni, što je na trenutke moglo nepotrebno skrenuti pažnju sa sadržaja songa, čija je glazba, treba dodati, (Damir Šimunović) bila usklađena s porukom i općenito s ritmom predstave, a raznolikost bi se mogla iščitati s jedne strane u kontekstu ideje da se predstava obrati i djeci i odraslima a s druge imajući na umu strukturu predstave.

Čitava je predstava, treba reći, prožeta humorom – u različitim dozama i oblicima. Oblici ne variraju samo u govorenom elementu, nego i u pokretu i grimasama. Tako je, recimo, Lada Bonacci umjerena (ali uvjerljiva i komična), dok ništa manje komični Danijel Radečić često prelazi u karikiranje – to je ne samo jedan od važnih elemenata identiteta njihovih likova, nego i strukture predstave koja je, poput animiranog filma, sastavljena od kratkih slika koje se uglavnom brzo izmjenjuju. A momenti izmjene slika, baš kao u filmu, ne odvlače pažnju jer (multi)funkcionalna scenografija (Zdravka Ivandija Kirigin) i rekviziti dozvoljavaju da se prizori glatko nadovezuju jedan na drugi. Kulminacija predstave – trenutak u kojem novi tata odlazi tražiti izgubljenog Srećka a pritom mu posao otežavaju i snažni vjetar i kiša, a zatim i policija – dio je koji nije teško zamisliti da bi bio sasvim uspješan, a nesumnjivo i mnogo dinamičniji, i bez dijaloga sa stereotipiziranim policajcem.

Zamislimo li na trenutak predstavu kao kružni val koji nastane bacanjem kamenčića u vodu, onda bismo mogli reći da je njezina centralna točka, a to je proces posvajanja iz perspektive budućih roditelja i posvojenog djeteta, ono iz čega proizlaze i na što se nadograđuju sve one druge kružnice koje se dalje šire vodom: one se možda povremeno smanje ili nestanu, možda nisu vidljive i izražene koliko i epicentar, no kao cjelina svakako imaju efekt – uzburkaju mirnu površinu. Imamo li na umu riječi ravnateljice GKL-a Marije Tudor, koja je na otvaranju Festivala podsjetila na važnost kazališta u vremenu sve veće banalizacije sadržaja namijenjenih djeci i mladima, onda ova predstava, koja ne samo uvodi u svijet roditelja i posvojene djece nego i podsjeća na višeznačnost termina obitelj, nesumnjivo nudi i formu i sadržaj.

Ovaj je sadržaj nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 03/15 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.