Kakve će biti NUSpojave?

Tjedan dana NUSa napravilo je više za splitsku umjetničku scenu nego sve prošlogodišnje manifestacije zajedno. Nije se nametnuo većom količinom kvalitetnih radova ili zvučnim imenima – radi se o mladim autorima čiji se izričaj tek formira – ali se zahvaljujući gomili volontera, predvođenih curama iz organizacijskog odbora, posljednjih tjedan dana u gradu o umjetnosti pričalo, komentiralo i analiziralo na kavama, u klubovima. Cure su u Akvarij svojim projektom namamile stotine ljudi kojima odlazak na izložbu nije pod - normalno. Nećemo biti naivni, većina ih se pojavila zbog popratnih sadržaja, ali činjenica jest da je dobar dio onih koji su došli na otvorenje zaista i pogledala izložbu. Dapače, neki su je dolazili pogledati i kasnije, kada više nije bilo ni glazbe ni šanka ni hrane.

 Komentari u stilu "ovo san i ja moga napravit" su, dakako, očekivani iz takve gomile, no činjenica je da su u nekim slučajevima cinici u pravu. No, nemojmo se zavaravati i pomisliti da je to zbog toga što su cure napravile loš posao u selekciji ili da je to zbog toga što živimo, eh, u Hrvatskoj, a hrvatski su umjetnici ovakvi i onakvi… Ne, radi se o trendu koji je desetljećima prisutan u svijetu – rad se temelji na dosjetki ili nedovoljno razrađenoj ideji koja se onda mora pojašnjavati statementima ili se, što je poprilično popularno, rad proglasi univerzalnim i kaže da ga svatko može interpretirati na svoj način. Dakako, kada tako postavite stvari prosječna osoba će, suočena sa primjerice točkom na platnu ili recimo umjetnikom koji masturbira, reći pa k vragu ovo mogu i ja, ne treba mi nekakva diploma za to. Mainstream umjetnost je poligon za bogaćenje već etabliranih imena, koji čak otvoreno priznaju kako ne rade sami svoje radove, već plaćaju neke manje sretne umjetnike da rade manualni dio posla. Kako ovdje, tako i vani. Šira javnost nikada nije posumnjala u etičnost tog sustava, vjerojatno iz prostog razloga što za umjetnost većinu ljudi nije ni briga. Dobar dio nije briga iz razloga što su u životu vidjeli dovoljno nerazrađenih, nedovršenih radova zbog kojih su ili zaključili da nemaju dovoljno pameti da shvate transcedentne umjetnikove poruke ili da ih netko prca u zdrav mozak. Nažalost, takav se stav redovito preslikava u obiteljima, tako da mnogi očekuju da je petica iz Likovnog njihovo bogomdano pravo, a ljude koji ih pokušavaju educirati o umjetnosti doživljavaju kao maltene nižu vrstu.

 Simptomatično je da je većina mladih umjetnika, prateći zadanu temu Tampon generacija, iskazivala otvorenu kritiku prema društvu i potrebu da ga mijenja. Radovi izloženi u Akvariju nisu bili lišeni nedostataka, ali ne vjerujem da bi postav bio išta kvalitetniji da se organizacije prihvatilo neko veliko ime i u to ulupalo ogromne novce. Naime, u Akvariju se dogodilo ono što se događa na većini izložbi suvremene umjetnosti pa čak i u svetim mjestima poput MSU – veliki broj radova temelji se na jednostavnoj doskočici kojoj se možete nasmijati u brk i nastaviti dalje, zatim imate i dio radova koji bi mogli predstavljati bilo što i tek uvidom u statement imate šansu shvatiti što je umjetnik htio poručiti te, najmanji dio, zbog kojega se i isplati doći: radovi koji su jasni, snažni i direktni, koji utječu na gledatelja i ispunjavaju onu pravu, iskonsku ulogu umjetnosti – poticanje reakcije, emocije kod promatrača. To je taj trenutak kada se povežete sa umjetnikom i shvatite njegovu poruku, osjetite ono što vam je on želio prenijeti. To se ipak ne događa često, dolazi kao rezultat učenja, proučavanja i mnogo mnogo rada i promišljanja, a za to se ipak nema uvijek vremena.

NUS je uspio u svom naumu – aktualizirao je probleme suvremene umjetnosti, ne samo izložbom, već i dobro posjećenim predavanjima u kojima se raspravljalo o nezavisnoj kulturnoj sceni te konzerviranju i restauraciji suvremene umjetnosti. Razmišlja li umjetnik o tome na koji će se način očuvati njegovo djelo dok radi primjerice skulpture od banana? Kakvi, pobogu, izazovi čekaju kustose i restauratore budućnosti? Mnogo je pitanja, na njih nema jednoznačnih odgovora, ali dobro je znati da postoje ljudi koji ih postavljaju, kao i ljudi koji su i sami voljni o tome promisliti.

 Ta pitanja, kao ni sama umjetnička djela, nisu ostala zatvorena u uobičajenim krugovima, već su se prezentirali široj javnosti kojoj takvih sadržaja kronično nedostaje te se iz toga razloga NUS pokazao kao manifestacija potrebna gradu, potrebna da nas trgne i podsjeti da suvremena umjetnost postoji, događa se pred našim nosovima i da je to nešto na što bi trebali obratiti pažnju. Možda i organizatorima umjetničkih događanja van mainstream struje sjedne činjenica da svoju manifestaciju moraju pametnim marketingom učiniti privlačnom posjetiteljima i to tako da kvalitetne radove vidi veći broj ljudi. Cure iza NUSa pokazale su put, nadajmo se da će ih slijediti.