Njihova patnja, naša korist
Možda ne jedem meso i ribu, možda ne nosim kožu ni krzno, možda pripazim na podrijetlo kozmetike, ali moj životni stil i dalje potpomaže industrije koje su obilježene krvlju, mučenjem i traumama.
Istinski moralni ispit čovječanstva, ispit koji je temelj svega ostaloga, očituje se u odnosu prema onima koji u potpunosti ovise o našoj milosti, a to su životinje. Na tom je polju čovječanstvo pretrpjelo potpuni poraz, poraz koji je toliko potpun da svi ostali porazi proizlaze iz njega.
Tradicija nije opravdanje za kršenje prava životinja
Gornje se riječi pripisuju Milanu Kunderi a u sebi nose istinu koja traje i traje, i svakim se danom, čini mi se, pogoršava. Krenuti u bitku za prava životinja čini se kao uzaludan pokušaj. „Postoji toliko ljudi koji pate, a ti biraš životinje“, reći će neki. „Tako je otkad je ljudi“, dodat će drugi. Hijerarhija u kojoj su ljudi na poziciji višoj od one na kojoj su životinje, kao i opravdavanje tradicijom ne umanjuju činjenicu da svaka životinja ima pravo da se prema njoj odnosimo s poštovanjem, kao i pravo tjelesnog integriteta i slobodnog kretanja. U bogatstvu tekstova na ovu temu na stranici Prijatelja životinja istaknuto je da kršenje ovih prava nije moralno opravdano, bez obzira na potencijalne benefite koje ljudi smatraju da imaju. I u tome je kvaka mog i tvog, više ili manje, lagodnog života na račun milijuna i milijuna nevinih životinja.
Njihova patnja, naša korist
Svaki dan izravno ili neizravno koristimo njihovu patnju u svoju korist: njihova su nam trupla hrana, njihove tjelesne izlučevine služe nam za piće, njihovim samljevenim kostima sladimo kavu, tuširamo se u proizvodima koji su testirani na njihovim tijelima, šminkamo se njihovim opečenim očima, krikovima i agonijom. Možda zvuči ružno i nelagodno, ali je dječja pjesmica prema prizorima koje nije teško pronaći najjednostavnijom internetskom pretragom (u tu svrhu svakako preporučujem dokumentarac Earthlings). I ja, kao vjerojatno i ti, sudjelujem u najgorem masivnom zločinu koji se godinama odvija nad najbespomoćnijom skupinom živih bića. I to je najtužnija činjenica: možda ne jedem meso i ribu, možda ne nosim kožu ni krzno, možda pripazim na podrijetlo kozmetike, ali moj životni stil i dalje potpomaže industrije koje su obilježene krvlju, mučenjem i traumama.
Umjesto zaključka: neodgovorena pitanja
Kako se aktivirati, kako se boriti, kako pokrenuti promjenu? Vjerujem da bi svaka osoba bila neizmjerno sretnija kada bi upoznala ljubav koju može pružiti kućni ljubimac. I vjerujem da većini ljudi nije svejedno vidjeti gladnog psa lutalicu kako cvili ili mačića koji stoji pokraj ceste i bolno mijauče. Ako i nije tako, pustite me da vjerujem da ne postoje ljudi koji bi svjesno naudili psu ili mački. Ali, tek kada se duboko zagledam u oči svojih ljubimaca, shvatim da razlika ne postoji i da je prečesto teško razlikovati oko od oka, život od života. Zašto onda to uporno činimo, iz dana u dan? Zašto je pseće oko puno ljubavi, mačje intrigantno, a ono koje pripada svinji, janjetu ili kravi nebitno?
Zašto svoje postupke opravdavamo neznanjem, a živimo u vremenu kada smo doslovno okruženi informacijama? Zašto svoje postupke opravdavamo ljubavlju prema hrani, a većina poznatih okusa može se postići pravilnom kombinacijom biljnih namirnica i začina? Zašto nam je zabavno gledati životinje u neprirodnom okružju? Zašto se pozivamo na tradiciju kojoj su u srži patnja i ubijanje? Zašto se ponekad ne ugledamo na djecu koja u životinji vide više od hrane ili sredstva?