Nigdje nema invalida
Mnogo je onih koji imaju milijardu nijansi fizičkih oštećenja koja im otežavaju život, koji ne hodaju, ne čuju, ne vide, ne govore. No što je s onima koji nisu invalidi a ne čuju, ne vide, ne govore?
Invalidi ne jedu ribu, pisalo je jednom prilikom pokraj splitske gradske ribarnice. Stariji gospodin, slučajni prolaznik, upitao je vrlo ozbiljno A šta invalidi jedu. Pokraj autobusne stanice pisalo je Invalidi se voze taksijem. Mladi je par zastao i zapitao: Zašto se invalidi voze taksijem? Invalidima nije priša, njima se ne piša – iskakalo je s malog transparenta pokraj javnog WC-a, a slučajni građani, pardon, prolaznici, neizmjerno su se zabavljali šalom i svojim mobitelima od toga radili uspomenu.
Ovi natpisi bili su dio akcije, jedne od mnogih kojima je cilj bio buđenje pasivnih i nesvjesnih umova dijela građana kada su u pitanju prava osoba s invaliditetom. Sama akcija po sebi nije tema, već je to njen naziv – Nema invalida u Splitu, inspiriran percepcijom ovakvih umova o osobama s invaliditetom. Slučajni se građani - opet pardon - prolaznici, naime, otvoreno pitaju gdje su i tko su ti invalidi o kojima se priča i za čija se prava bori. Nema ih u gradu, po dućanima, u šetnjama, na kavama, u kinima i kazalištima, na koncertima, i događanjima. Jednostavnom logikom zaključuju: ako ih ne viđam, očito ih nema. Tu gdje za njih prestaje daljnje razmišljanje o tome, problem počinje. Počinje krug.
Zašto ih nema?
Normalni, zdravi i sasvim obični ljudi u svom svakodnevnom điru po gradu ulaze u dućane, šetaju gradom, druže se s prijateljima, sjede na kavicama, odlaze na fakultete i na radna mjesta. Od točke A do točke B prelaze cestu, prekoračuju stepenice, preskaču trotoare. Izbjegavaju automobile, naslanjaju se na šankove, sjede u kafićima, voze bicikle. Nesvjesno i prirodno prelaze gobe, grbe, rupe, neravnine, uzbrdice, nizbrdice, pukotine. Čitaju natpise na ulicama i zgradama, zastaju na ćakulu s poznatima, slušaju zvukove grada, ljudi, sirene automobila. Dodiruju druge, razgovaraju s drugima.
Šetnja splitskim ulicama, obavljanje svakodnevnih poslova, obilazak kulturnih i zabavnih sadržaja ili bilo koji drugi đir s bilo kojom drugom svrhom izuzetno je zahtjevan kada morate sastaviti čitav tim ljudi koji će vam pomoći. Obični odlazak u grad osobama s invaliditetom zahtijeva golemu organizaciju, tuđu pomoć i dobru volju. Borba s vjetrenjačama započinje za mnoge od njih već pri izlasku iz vlastitih domova. Do škole, fakulteta, posla, prijatelja, kave, trgovine, doktora, bolnice, knjižnice, kluba, ili bilo kojeg javnog prostora, trebaju proći toliko barijera koje osobe bez takvih poteškoća ne primjećuju.
Nema ih jer se ne mogu kretati javnim, a kamoli privatnim prostorima i površinama, ne mogu prelaziti samostalno ceste, čuti opasnost, voziti se javnim prijevozom, izlaziti vani, zabavljati se, biti dio nečeg. Nema ih jer je grad u potpunosti neprilagođen, jer ne postoji mjesto koje je u potpunosti dostupno, pristupačno, jer jednostavno ne postoji mjesto kojemu uistinu pripadaju. A mjesto čine ljudi.
Neprilagođenost prostora i neprilagođenost umova
Državna statistika kaže da je postotak naših nevidljivih sugrađana s invaliditetom 10 posto, među svakom populacijom; starima, djecom, mladima. Ukoliko pridate veću pažnju brojevima i statistici, uočit ćete na koji je način napravljena statistika. Dobiveni postotak odnosi se na registrirane osobe, odnosno one kojima su barem neka od prava ostvarena. Koliki je uistinu postotak osoba s invaliditetom? Koliko je onih čija su prava u potpunosti neostvarena, koji nisu došli u priliku boriti se za svoja prava, pa samim time postaju nevidljivi i sustavu?
Tu se krug zatvara. S jedne strane postoji svakodnevan, običan, svijet malog čovjeka u kojem ne postoji mjesto za njih, u kojem je manjak svijesti, manjak djelovanja. S druge strane postoji grad, država, sustav, više instance koje su sve svoje djelovanje ostavile na papiru, preciznije na 58 stranica papira Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja je nakrcana mnogim apstraktnim terminima kao što su ravnopravnost, nediskriminacija, pristupačnost, prilagodba. S treće strane, tu su osobe s invaliditetom. U svojim domovima, u svojim zatvorenim krugovima gdje borba za vlastita prava mora početi nekim prvim korakom, a sam taj prvi korak često je problem koji ne mogu premostiti.
Neprilagođenost infrastrukture i nedostupnost javnih površina, sadržaja i objekata najmanji je problem. Mnogo više zabrinjava neprilagođenost umova, nedostupnost empatije, kolektivni nemar. Mnogo je onih koji imaju milijardu nijansi fizičkih oštećenja koja im otežavaju život, koji ne hodaju, ne čuju, ne vide, ne govore. No što je s onima koji nisu invalidi a ne čuju, ne vide, ne govore?