Neznanje je blaženstvo

"Ono što nas je spojilo, bit će i razlog zašto smo se odvojili", rekao je Jorge Bucay i promatrajući film Vječni sjaj nepobjedivog uma (2004.), fantastičnog redatelja Michela Gondryja (serija Kidding, 2018.) i scenarista Charlija Kaufmana (Adaptacija, 2002.), izgleda da je otkrio vječnu istinu. Povučeni Joel (Jim Carrey) upoznaje vrckavu Clementine (Kate Winslet) i sve se čini kao da ide u pravom smjeru. Zajedno provedu noć, pa i sljedeće jutro, no kad ju Joel odvede doma da zgrabi četkicu za zube i poštu, pregazi ih nevjerojatan šok. U pošti je bila kazeta, koju je Clementine odmah ubacila u Joelov radio i na traci Clementine prepričava tužnu priču kako je bila u ljubavnoj vezi s Joelom i da ju želi izbrisati iz pamćenja. Tako započinje jedan od najromantičnijih filmova u povijesti kinematografije. Sve se pozitivno spojilo pri stvaranju ovog izvanrednog djela; Gondry je imao slobodu da eksperimentira, Carrey je dobio mogućnost da glumi ozbiljnu ulogu, Winslet je napokon dobila suvremenu ulogu (jer je većinom glumila u povijesnim dramama) i Kaufman je uspio zgotoviti scenarij na vrijeme (za kojeg je dobio i oskara za najbolji scenarij 2005. godine). Filmskom analizom želim pokazati koliko je njihov rad dubok i slojevit, te objasniti nejasnoće vezane za otvoreni kraj.

TVOJI PROBLEMI SU TI

Ljudski um pamti događaje djelomično, nepotpuno i često netočno. Ako iskrsne nekakav problem, um ga može svojevoljno 'izbrisati'. Sigmund Freud tu moć brisanja naziva represija. Um uzme memoriju koja čovjeku smeta i ubaci ju u tminu podsvijesti. Iz te tmine ne dolazi na površinu, ali kontrolira čovjeka na više načina. Joel ima mnogo suzbijenih memorija, od ubojstva ptičice dok je bio dječak do ponižavanja tijekom odrastanja i okršaja s majkom kad ga je uhvatila kako masturbira. Represija memorije je rezultirala time da je Joel tiha i povučena osoba. Teško može govoriti o svojim osjećajima jer ga je strah opet biti ponižen. Clementine i Joel su površno gledano potpuno različite osobe, no ako se kopa ispod površine može se ustanoviti da su zapravo isti i to ih je privuklo jedan drugome. Clementine je nesigurna u svoju ljepotu, povučena i bježi od svakog problema koji joj stane na put. To je razlog zašto je nakon velike svađe s Joelom pobjegla iz stana i odmah otrčala u Lacunu da joj Joela izbrišu iz pamćenja. Lacuna s druge strane želi pomoći ljudima, no nije svjesna koju štetu čini. Elijah Wood je u intervju dobro konstatirao da ne bi bio osoba koja je danas da nije nadišao probleme koje je susretao tijekom života. Joel pita Howarda postoji li rizik od oštećenja mozga, a Howard (Tom Wilkinson) objasni da je tehnički gledano, procedura zapravo oštećenje mozga, no njen učinak je na razini jedne noći težeg pijanstva. Ujutro kad se Joel probudio nakon procedure, nije išao na posao, nego je otrčao na vlak prema Montauku. Sam sebi govori da ne zna zašto je to napravio, jer nije impulzivna osoba. I nije bio do tog jutra. Kako se tijekom procedure osvijestio postupka brisanja Clementine i pokušavao ju sakriti u pamćenju gdje prije nije bila prisutna, tako je Lacuna izbrisala tu memoriju gdje bi našli Clementine. Što se tu dogodilo? Joel je skrivao Clementine u događajima gdje je doživio poniženje, Lacuna je te događaje izbrisala i Joel se probudio bez prijašnjih problema. Čim nema taj događaj koji je izazvao traumu u sebi, onda može biti slobodan i spontan. Ništa ga ne koči.

LACUNIN STROJ

Osim što je Lacunin stroj za brisanje pamćenja jako sličnog izgleda stroju u Potpunom opozivu (Verhoeven, 1990., Slika 1) koji implantira memoriju, taj stroj nije posebno kvalitetan. Kada je počela procedura brisanja Joelovih sjećanja, Joel je upao u događaj gdje se dogovara s Howardom kako će izvršiti tu proceduru. Ekipa iz Lacune je izbrisala tu memoriju jer je bila među prvima i najsvježija. Tijekom filma Joel pokušava sakriti Clementine bilo gdje samo da ih Lacunin stroj ne može locirati i slučajno upadne u istu tu memoriju koja je već navodno izbrisana. Lice Howarda je izbrisano i detalji po sobi su izobličeni, no zvuk i događaj su još uvijek tu (Slika 2). Taj stroj briše sjećanje, no ne toliko temeljito koliko bi trebao. Ista stvar se dogodila sa Clementine. U zadnjem događaju prije buđenja, Clementine u sjećanju govori Joelu da se nađu u Montauku. Ta jeka njezinih riječi je još odzvanjala u Joelovom umu, jer se sljedeće jutro umjesto na posao uputio u Montauk. Jednaku stvar je prolazila i Clementine. Iako je cijela povijest s Joelom izbrisana, one rečenice koje je Patrick izgovarao, zapravo Joelove riječi, natjerale su Clementine da bježi od Patricka. Jeka sjećanja s Joelom je još uvijek ostala u umu.

SIMBOLIKA

Clementine mijenja boju kose kroz cijeli film. U razgovoru s Joelom u vlaku je Clementine nabrajala vrste šampona koje koristi, svaki od njih ima drugu boju i drugačiji čudan naziv. Krene s plavom, pa bude narančasta, crvena i na kraju zelena. Te boje označavaju godišnja doba i rast i propast veze. Prvo sjećanje prikazuje da je imala zelenu boju kose koja predstavlja život, vitalnost, prirodu i šampon pod imenom Green Revolution (Slika 3). Sljedeća boja kose je bila crvena, njihova strast se rasplamtila i ljubav se rodila uz šampon Red Menace (Slika 4). Nakon toga, dani prolaze i njihova je ljubav počela blijediti uz narančastu kosu koja prikazuje zagasitu crvenu. Mane su im postale vidljive, strast se gasi i simbolizira jesen kada lišće otpada, a popratni šampon je Agent Orange (Slika 5). Clementine je naglasila da je to njena kreacija jer je sama smiksala narančastu boju kose. Na kraju, kad je ljubav skoro i nestala, njih dvoje se udaljili i posvađali, njena kosa biva plave boje, simbolizirajući zimu njihove veze uz šampon Blue Ruin (Slika 6). Ujutro nakon procedure vidimo Joela kako se budi u svom krevetu. Cijela soba je poprilično monotona, jednolična, plava i prazna, no jedan predmet se ističe. Narančasta vaza pored kreveta (Slika 7). Jedini predmet koji sigurno nije muškog karaktera. Ostao je tu kao podsvjesni podsjetnik. Vaza je simbol za ženstvenost, a prazna je, jer ga je Clementine napustila. Često se pojavljuje motiv kostura, Clementine nosi kostim kostura, Joel slika kosture i čak ima kostursku glavu na zidnom satu (Slika 8). Kostur označava potrebu za skrivanjem, gubitak važnosti, životnosti i moći, te označava put prema nekoj rezoluciji, u ovom slučaju prekidu veze. Putovanje vlakom označava tranziciju, neku vrstu promjene, dok avion označava prevladavanje prepreke. U Joelovom slučaju, to prevladanje se neće dogoditi jer je avion uvijek prikazan kao da se ruši. Na zidu u stanu Joelovih prijatelja, pa kao uzorak na njegovoj pidžami kad je dijete i na kraju na plaži tijekom prvog susreta s Clementine (Slika 9). Tada su Joelovi prijatelji vozili maketu aviona po zraku i srušili ga.

STVARI KOJE SE NE PITAMO

Zašto se film zove Eternal Sunshine Of The Spotless Mind? Odgovor je - zbog upotrebljenog A. Popeovog citata kojeg Mary (Kirsten Dunst) spomene Howardu - How happy is the blameless vestal’s lot!/The world forgetting, by the world forgot./Eternal sunshine of the spotless mind!/Each pray’r accepted, and each wish resign’d. To je istina, no zašto je on bitan? Citat sugerira da je onaj koji ima besprijekoran um zauvijek sretan, tj. neznanje je blaženstvo. Kako sada tu informaciju upotrijebiti na filmu? Najviše se može primijeniti na samom kraju filma. Čekaj, kaže Joel i Clementine ga posluša. Oboje su shvatili da unatoč manama koje slušaju na kazetama, žele nastaviti vezu, jer je osjećaj jači od izgovorenih riječi. Nakon toga slijedi scena gdje se Joel i Clementine grudaju na snježnoj plaži u Montauku. Scena se ponovi tri puta i svaki put je sve bljeđa i bljeđa dok ne izblijedi u potpuno bijeli ekran. Iako su Joel i Clementine imali sporazum, oni iz svojih grešaka nisu naučili. Svoju su grešku, brisati drugog iz pamćenja, ponavljali opet iznova. No, ono što se nisu pitali jest koliko toga se zapravo briše? Svaka informacija koju izbrišu jedan o drugome ima konekcije s drugim stvarima u njihovim životima. Pa je npr. Joelovo znanje o pjesmi Oh, my Darling nestala jer je bila poveznica na Clementine, a to je dio njegovog djetinjstva. Kad su nastavljali brisati memoriju, zapravo su brisali i svoj identitet. Krajnja scena sugerira da su malo pomalo sebe izbrisali, a potvrđeno je sa Beckovom pjesmom Everybody's gotta learn sometime. Pjesma je podrugljiva, kao da želi reći dajte, ljudi, naučite već jednom! Prvotna verzija Kaufmanovog scenarija je imala scenu u prologu, gdje stara Clementine kuca od vrata do vrata izdavačkih kuća i pokušava prodati knjigu pod nazivom Vječni sjaj nepobjedivog uma, no nema uspjeha. Kaufman objašnjava kako je jasno da je Clementine oženila Joela i još dan danas si jedan drugog brišu iz pamćenja, jer ne mogu funkcionirati zajedno ako se ne brišu. Prema scenariju bi to bila budućnost, pa bi se vratili u sadašnjost s natpisom 50 godina ranije.

Ova surealna priča sa znanstvenofantastičnim elementom intrigira publiku svojom emocionalnom iskrenošću, a istovremeno izaziva bezbroj filozofskih pitanja i ruši ustaljene trope romantičnih filmova.

Erik Lončar je filmski analitičar i član Hrvatskog društva filmskih kritičara. Umjesto da sudi o filmu na dugo i široko, radije bi uputio čitatelje da shvate razloge zašto je neki film kreativniji, a drugi nije. Isto tako, s lakoćom dešifrira filmove koji su navodno teško dokučivi. Ako vas zanima više analiza, bacite pogled na http://infozona.hr/tema/procitaj-film a za opširnije analize na engleskom posjetite https://erikloncar.wordpress.com/film-analysis/.