Nezamjenjivi đir

 - Super mi je - govorio je momak koji je sjedio do prozora u noćnom busu za Zagreb. - Sada konačno imam normalnu plaću, radim u struci, izlazim na nova mjesta. Doći će mi i cura sad uskoro gore. Zbog nje u biti i putujem svaki drugi vikend dolje, pogotovo preko lita.
- Ali, zar ti ne fali Split, bar malo. Zar ti ne fali more? - pitala sam ga.
- Ne. More je lipo ali ne mogu od mora živit – rekao je pomalo iznervirano i dodao: - Ionako je nakon lita sezona gotova i ničeg više nema.
Uskoro je razgovor skrenuo na temu njegova posla i kako se od malih nogu volio baviti kompjuterima. Pa na mlađeg brata koji je živio s njihovim roditeljima u kvartu na rubu Splita. Ja sam isto pričala o svom životu i stvarima koje su se događale u njemu, kad najednom, kao da je o tome ipak razmišljao od samog početka, rekao je: - Ima jedna stvar koja mi fali o Splitu.
- Koja? - pitala sam. - Palača? Mentalitet? Humor?
- Ne, ne, ništa od toga. Nego... Dnevni život. Fali mi da se mogu spustiti iz zgrade i prošetati. Mislim, mogu to i u Zagrebu, ali nije mi isto. Split ima bolje kvartove. I kvalitetnije zgrade – jesi to primijetila? Ne znam, možda to nije tako ali nekako mi nema istu draž prošetati se Zagrebom. Fali mi da mogu učinit’ đir.
- Daaa, znam točno o čemu pričaš - rekla sam, začuđena što nisam nikad o tome razmišljala, ali mi je ipak bilo vrlo jasno što je želio reći: đir je bio jedna od stvari koja čini život u Splitu posebnim.

Za đir ne treba priprema

Ima nešto u krajnjoj spontanosti i drskoj neobaveznosti đira. Za đir ne treba nikakva posebna priprema. Samo se obuku tenisice i eventualno nešto za ogrnuti se i kreneš. Možeš ići na piće, sjesti na klupu u parkiću ispred zgrade ili samo šetati, siguran da ćeš i nekog sresti. Đir možeš činit' i samo radi sebe – da malo razbistriš misli. Ako si tinejdžer, onda su ti đirevi puni glupiranja, instantnih inspiracija ili planiranja di će se izići vani taj tjedan. Možeš biti kao dida moje prijateljice, koji je svaki dan prije ručka i utakmice išao u đir do pazara, i maksimalno uživao u tome.

Karakteristika đira je raditi ono što ti se radi

Iako bi ovo možda netko izvana lako shvatio kao ritual, đir nema tu ozbiljnost, ni nametljivost. Kako je to rekao jedan prijatelj, karakteristika đira je raditi ono što ti se radi. I nitko ti ne može srat', što me podsjetilo na slobodu junaka u dječjim romanima, kao što su Tom Sawyer i Huckleberry Finn. Ili na mog djeda, nestrpljivog karaktera koji je, iako nije živio na Mediteranu, imao đir u krvi. On bi nakon doručka jednostavno nestao do ručka, istražujući susjedstvo, željan razgovora sa svakom osobom kraj koje prođe, te bi za kraj šetao uz rijeku osobnom obliku meditacije.

Specifičnost splitskog đira: javni prostor

Nije da se u drugim gradovima svijeta ljudi ne šetaju neobavezno, otvoreni ideji da se izgube, da ih put odvede na neočekivana mjesta, da promatraju ljude i događaje u gradu i da uživaju u prirodu. Đir sigurno nije ograničen na Dalmaciju, ali možda je specifičan za šire područje ovog dijela svijeta, za Mediteran. Đir po Splitu ima nešto svoje. Grad je prošaran tisućama mogućih ruta za pješačenje, a bitno je da su te rute mahom javni prostori. Duž cijele njegove južne strane, od Žnjana, preko Bačvica i Rive do prirodnih plaža Marjana, može se šetati uz more. U srednjovjekovnim kalama Palače i uskim, vijugavim ulica Varoša i Radunice, koje su krojene za pješake, možeš se osjećati kao da si se vratio u drugi prostor ili drugo vrijeme, kao da si zašao u neko otočko misto ili u drugo stoljeće. Čak i zgrade građene u drugoj polovici 20. stoljeća, kao što je Kineski zid, pažljivo se dižu na stupove u prizemlju kako bi pustili pješake da nastave svoje puteve kroz njih. Koteks sa svojim čudnovatim mostovima i platoima napravljen je za ljude da ga prelaze pješke. Malo dalje kroz Split 3 velika se pješačka aleja pruža u srž novog kampusa. Gotovo svugdje kuda se krene, može se šetati i doživjeti nešto zanimljivo. Važnost đira vidljiva je i u jeziku: učinit' đir, bit' u điru, điravanje samo su neki od izraza kojima je đir temeljna komponenta. Ima naravno i onih metaforičnih kao što su imat' svoj đir, uzet' nekoga u đir i slično.

Šta tu ima? A'mo vidit'!

Moj prvi đir u Splitu bio je s prijateljicom Slavicom, u hladnom 11. mjesecu. Ja sam uvijek voljela šetati, ali nisam dotad imala na svom dlanu grad koji bih mogla većim dijelom proći u jednom điru. Generalno nisam imala ni društvo koje je bilo za šetnje samo radi šetnje. No, u Splitu je odjednom bilo puno ljudi koji ne samo da su bili za điravanje, nego im je to bila odlična stvar. Slavica je bila jedna od njih – uvijek za neke pustolovne đireve koji su počinjali rečenicama kao što su Ej, šta tu ima? A'mo vidit'. Dok smo Slavica i ja razgovarale o raznim temama, o dnevnim aktualnostima, nekom filmu, obiteljskim problemima, i Slavičinoj najdražoj temi: u kojem se smjeru kreće čovječanstvo, naš nas je đir sam vodio. Preko prazne kišne Rive, do Vidilice, natrag preko trajektne luke i mosta iznad pruge. Do kraja đira, obje smo dobile svoju dozu ispunjenosti za tu večer.

Nezamjenjivi đir

Đir po Splitu specifična je suptilnost koju ne možeš cijeniti dok je nisi doživio, kako je rekao moj suputnik iz busa, kao dio svog dnevnog života. Iako to možda ne znaš, falio bi ti da odeš iz Splita. Đir može služiti da provitriš glavu, da ti bilo koja inspiracija može pasti napamet. Đir je bolji za razgovor s prijateljem, nego kad si doma. Đir je način da živiš skupa sa prostorima i ljudima svog grada. Đir je relikt iz starih doba za koji ti ne treba baš ništa, i drago mi je da još živi, nezamjenjiv.


Ovaj je članak nastao uz potporu Agencije za elektroničke medije, putem Javnog natječaja 6/14 Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.