Razvodnjeni omnibus

U utorak, 21. srpnja, dramski ansambl Splitskog ljeta praizveo je autorski projekt Olje Lozice, kazališni omnibus Nevidljivi grad, koji je nastao po drami/korskoj recitaciji Sunčani grad Radovana Ivšića, a inspiriran je i motivima iz romana Nevidljivi grad Itala Calvina i dokumentarnom građom o povijesti grada Splita i njegovog kvarta Lučac, u kojem je izvedba i smještena.

Upravo su lokacije na kojima su smještene otvorene pozornice najprimamljiviji dio ove predstave (riječ je o Duplančića dvorima, Rokovoj ulici i Tvrđavi Gripe). Ipak, seljakanje publike s lokacije na lokaciju rezultiralo je gubitkom koncentracije kod gledatelja i razvodnjavanjem sveukupnog dojma.

Možda je do visokih očekivanja, što od tematike koja se obrađuje, što od lokacija i zaista impozantnog broja glumaca koji nastupaju, ali Nevidljivi grad je publiku ostavio poprilično ravnodušnom.

Autorski tim, osim redateljice i autorice projekta Olje Lozice čine još dramaturg Matko Botić, scenograf Igor Vasiljev, skladatelj Vlado Sunko, kostimografkinja Ana Marin, te oblikovatelji svjetla i tona Marino Frankola i Tomislav Luetić.

Grad mrtvih težaka na leđima Brodosplita

Predstava se sastoji od tri odvojena dijela – Grad mrtvih težaka, Sunčani grad i Grad turista. Prvi dio, smješten u Duplančića dvorima, zaista je od samog početka ponudio nadu da će biti riječ o pravom oživljavanju vremena kojeg rijetki danas pamte. Muški zbor Brodosplit ponio je ovaj dio predstave na svojim leđima, neprestano pjevajući religijske napjeve dok su se pred očima gledatelja nizali prizori iz svakodnevice tadašnjih stanovnika Lučca. Ipak, sve se svelo na prikaz nekih općih mjesta i trenutaka pa je ovaj dio pomalo nalikovao na uglazbljenu razglednicu iz nekog prošlog vremena. Nikša Arčanin i Sara Ivelić u sceni silovanja, koja je trebala oslikati vladajući patrijarhat, jedina su dramski jaka točka ovog dijela predstave. Ivelić je u svom vrištanju i zapomaganju pružila pravi kontrast mirnom, pomalo komornom, pjevanju koje je pratilo cijeli prvi dio predstave. Nažalost, nešto više o samom životu splitskih težaka ovdje se nije moglo dobiti, a izvedba je završena pogrebnom povorkom koja je, uz brujanje savezničkih aviona, dala naslutiti dolazak ratnog razdoblja.

Mehanička obnova grada

Drugi dio, Sunčani grad, u kojem glumci stoje poput zbora na pozornici, u potpunom mraku, otvoren je na intrigantan i uhu zanimljiv način – glumci su tek svojim glasovima onomatopejski stvarali okoliš koji su opisivali, a Bojan Brajčić je u jednom trenutku (nakon pomalo predugačkog uvodnog dijela) dobio potpunu pozornost publike opisujući u monologu stanje grada nakon rata. Nastavak ovog dijela, u kojem glumci predstavljaju kolektiv koji zajedničkim snagama obnavlja grad, izveden je mehanički i pomalo robotizirano pa je izvedba nalikovala glumačkoj vježbi. I ovaj dio je nastavio s oslanjanjem na pjesmu koja je na trenutke ostavljala dojam pjesama na omladinskim radnim akcijama. Glumci su u jednom trenutku osvijetljeni led svijetlom kojim im je omotan torzo, što nikako ne ide uz vremenski period kojeg ovaj dio predstavlja, baš kao što ni standardni jezik kojim izgovaraju monologe i pjevaju pjesme ne ide uz ideju prikaza jednog splitskog kvarta.

Klišejizirana završnica

Treći dio, Grad turista, osmišljen je kao putovanje kroz trenutno stanje u kojem se ovaj kvart, ali i Split nalaze. Publiku je, vidno umornu (što od vrućine, što od izvedbi), prema Tvrđavi Gripe vodio Alen Čelić, u obrnutoj ulozi turističkog vodiča – ovog je puta on bio stranac, Nijemac čiji je crveni kišobran inspirian azijskom kulturom pratila skupina lokalaca i slušala njegova naklapanja na jeziku kojeg vjerojatno većina ni ne razumije.

Nakon predugačkog odugovlačenja, publika se smjestila na posljednju lokaciju gdje je započeo treći dio, onaj s kojim su se prisutni možda najviše mogli poistovjetiti pa se napokon mogao čuti poneki smijeh iz gledališta. U ovom su dijelu pozornicu okupirali najiskusniji iz glumačkog ansambla i prikazali priču o lokalnim ugostiteljima i turistima. Nenad Srdelić i Filip Radoš pobrali su simpatije publike na očekivan način – grimasama i gegom.

Čelić i Vanda Boban Jurišić zaslužni su za vizualno i scenski najbolji dio ovog dijela predstave. U međusobnom nadmetanju, naguravanju i povlačenju, prikazana je, bez ijedne izgovorene riječi, kompleksnost odnosa u kojem je jedna osoba tek naizgled teret onoj drugoj, dok je u zbilji riječ o dvostrukoj ovisnosti.

Dara Vukić u ulozi starice koja povezuje sva tri dijela predstave (u prvom dijelu je tek djevojčica, u drugom mlada žena) zapomaže da joj nije dobro i da će umrit u nekoliko navrata tijekom izvedbe i na taj, pomalo poznat i prožvakan, način zabavlja publiku. Na kraju joj se pridružuju djevojčica i djevojka koje utjelovljuju njen lik u prošlosti, dok ona izgovara posljednje riječi i zatvara izvedbu.

Treći dio predstave nije prošao bez svima poznatih trenutaka ugostiteljstva i turizma – neonskih natpisa, nespretnih konobarica, napornih gostiju i još napornijih iznajmljivača i, neizostavnog slavuja, Mate Miše Kovača čiju su pjesmu Ako me ostaviš u varijanti na engleskom jeziku izveli Čelić i Boban Jurišić u pomalo morbidnom i uhu nadasve ugodnom duetu. Svejedno, čitav završni dio predstave ostavlja dojam prevelike isklišeiziranosti.

Projekt koji je za misao vodilju imao prikaz težačkog kvarta Lučac kroz različita povijesna razdoblja ipak nije ostavio upečatljiv ni jak dojam. Predstavi koja počiva uglavnom na pjesmi i scenskom pokretu, govor kao jedno od temeljih izražajnih sredstava itekako je nedostajao da bi se priče i sudbine nekih prošlih i sadašnjih ljudi, kvartova i gradova izrazile na način koji bi publiku držao zainteresiranom kroz sva tri dijela izvedbe.

Još četiri izvedbe Nevidljivog grada

Osim 21. srpnja Nevidljivi grad bit će na programu 61. Splitskog ljeta 22, 23, 24. i 26. srpnja i to tako da će se svake večeri igrati po dvije predstave sukcesivno na tri lokacije i to prva s početkom u 21, a druga s početkom u 21:45.