(Ne)jednakost kroz povijest

Nezahvalnost će se prije ili kasnije pokazati kobnom.
Poslovica naroda Iwi

Danas je mnogima najdraže govoriti o povijesti Lijepe naše. Usta naših sociologa, filozofa, svećenika, ostalih javnih ličnosti, a nadasve političara, puna su te učiteljice života kada njima to odgovara i kada njome prikupljaju političke i ine poene. U posebnu kategoriju spadaju sjećanja na žrtve prošlih sistema i ratova bez jasnog obračunavanja s avetima istih i zahtijevanja da zločini s obje strane budu kažnjeni, a žrtve nađene i dostojno ostavljene da počivaju u miru.

Nažalost, isto je i s ljudskim pravima: svi se pozivaju na neotuđiva prava svakog pojedinca koja moraju poštivati ostali pripadnici društva, a kada se treba boriti za njih, ostanemo unutar zone komfora potpuno nesvjesni sadašnjosti, a još manje prošlosti. Kako bi se to barem djelomično promijenilo, potrebno je upoznati se s barem pojedinim dijelovima hrvatske povijesti u kontekstu ljudskih prava.

Kao prvi primjer osvještavanja činjenice da u društvu nisu svi jednaki kod Hrvata ističe se splitski Crkveni sabor iz 925. godine, na kojem je jedan od zaključaka da se slugama koje žele postati svećenici, bez obzira na društveni položaj njihovih roditelja, omogući studij, čime je društvenoj skupini koja nije imala materijalne mogućnosti donekle pružena prilika za obrazovanje.

Hrvatsko srednjovjekovlje imalo je bogato zakonodavstvo. Raznim Statutima primorskih gradova i komuna htjelo se osigurati poštivanje čovjekova dostojanstva. U nasljeđivanju je postojala jednakost između muškaraca i žena, dok je po pitanju prava svjedočenja žene vladala razlika u praksi pojedinih sredina: negdje su i u tome bile ravnopravne (Trsatski zakon), a drugdje im je to pravo bilo ograničeno, ili posve uskraćeno kao u trogirskoj komuni.

Usprkos tome što se može naći primera lijepih slova na papiru, ravnopravnosti u stvarnom životu nije bilo: i civilne i pravne odredbe bile su diskriminatorne prema ženama. Muž je i dalje bio vrjedniji, on se pokazivao u javnosti, a ženi je bilo mjesto uz obitelj, dom, ali i u polju. Brak kao zajednica muškarca i žene se u srednjem vijeku shvaćao slobodno: prisutne su pojave višeženstva, braka kao privremenoga društvenog stanja, a muškarac je imao pravo izbora da zadrži ženu „ako mu se bude dopala“, odnosno da je otpusti ako mu se ne svidi. I srednjovjekovni ljudi su imali svojevrsne zakone protiv klevete, pravo na privatno vlasništvo, a pod prava djece spadala je i odredba da roditelji ne mogu samovoljno i bez valjanih razloga razbaštiniti svoju djecu. Tadašnje zakonodavstvo predviđalo je, osim temeljnih ljudskih prava strancima, da se s njima postupa onako kako se s našim ljudima postupa u domovini ili gradu stranca o kojem je riječ. Po komunalnim zakonima od 13. stoljeća na snazi je bila izričita zabrana kupnje ili prodaje robova, slugu i sluškinja, što se posebno naglašava u Trogirskom i Splitskom statutu, dok je tu odluku Dubrovačka Republika donijela tek 1416. godine. Prije toga je i slobodan čovjek mogao biti prodan u ropstvo zbog neisplaćena duga.

U 16. stoljeću položaj žene nije se značajno promijenio u odnosu na srednji vijek: obilježava ga zapostavljenost i život u sjeni muža. Tome pridonosi i činjenica da je veliki dio hrvatskoga teritorija bio pod Osmanskim Carstvom, pa je Osmanska tradicija, gdje je žena potpuno isključena iz javnosti, uvelike utjecala na svakodnevni život. Ipak, u slobodnijoj Hrvatskoj (sjeverozapad i Dubrovnik), pogotovo od 19. stoljeća, sve se više čuje i glas žene.

1781. godina veoma je bitna u povijesti ljudskih prava na ovim prostorima. Car Habsburške Monarhije Josip II. tada je donio dva patenta: o vjerskoj toleranciji i o ukidanju kmetstva. To je vodilo prema državi jednakih građana već krajem 18. stoljeća.

Prvi dekret je značio ostvarenje ravnopravnosti za pravoslavne i židovske vjernike u Hrvatskoj, a drugi je izazvao jak otpor plemstva jer je ono gospodarski ovisilo o radu zavisnih kmetova. Konačno ukidanje bilo je 1848. za vrijeme bana Josipa Jelačića, a zanimljivo je istaknuti kako su o tome najozbiljnije razmišljali braća Nikola i Petar Zrinski još sredinom 17. stoljeća.
Posebno značenje za razvoj temeljnih prava čovjeka u Hrvatskoj imalo je treće zasjedanje ZAVNOH-a u Topuskom 1944. godine na kojem se donijela Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske, koja potpuno odgovara sličnim europskim poveljama. Njome se jamčila jednakost građana pred zakonom, jednaka prava ženama, zaštita imovine i sve građanske slobode (vjere, govora, tiska, udruživanja). Nažalost, i to je bio samo niz lijepih želja na papiru - sve gore navedeno u razdoblju socijalističke Jugoslavije sustavno se kršilo. Raspadom države, došli smo napokon i do Ustava iz 1990. godine koji regulira ljudska prava u Republici Hrvatskoj.

Taj je valjda sličan onoj Deklaraciji iz 1944. koja je slična europskim poveljama koje su sukladne s nekim odredbama EU, a te su valjda ponikle još iz... ne znam odakle. Nisam ni provjeravala. Pa i nema nekog smisla razbacivati se člancima, zakonima, poveljama kada u 21. stoljeću održavamo referendum koji ograničava pravo na brak jednoj manjini, napad na pripadnice romske nacionalne manjine se vodi kao prekršajni postupak, devetogodišnja djeca kažu da nikad ne žele ići u Srbiju... Dapače, činilo bi se licemjerno.

Jedino bi nam globalizacija možda pomogla, ali bojim se da i ta teza pada u vodu jer tko bi nam bio uzor i pomagač? SAD sa svojim Patriot Actom? (čitaj: legalnim dokumentom koji krši prirodna prava čovjeka). Kanada koja sada želi progurati nešto slično u svoj parlament? Ne želim nastaviti popis, primjera je previše.

Izreka s početka teksta sažima sva mučenja nevinih ljudi, diskriminaciju i kršenja ljudskih prava. Prisjećajući se prošlosti, ma koliko bliske, čini se da prečesto zaboravljamo da imamo nešto najvrjednije što nas razlikuje od životinja: razum. Donosi mnogo dobrih stvari koje ne cijenimo.

I sva ta nezahvalnost vraća nam se kao bumerang.