Ne želim (samo) tolerirati

Na današnji datum, 16. studenog, u svijetu se obilježava Međunarodni dan tolerancije. Dugo sam razmišljala kako započeti ovaj tekst, što uključiti u ove retke i kako ispisati sve ono što imam potrebu podijeliti. Započeti nekim činjenicama ili vlastitim razmišljanjem? Pokazati pozitivne primjere ili tugu zbog negativnih?

Ne želim tolerirati razlike

Započet ću, egoistično, od sebe. Priznajem da me muči sama riječ tolerancija. Pala sam pod zamku kulturološki uvjetovane negativne konotacije koja se vezala uz pojam tolerancije i ne mogu je se osloboditi. „Ovakvo ponašanje ti neću više tolerirati“, kroz zube izgovara gospođa u redu za blagajnu. Djevojčica, pretpostavljam njena kćerka, drsko je donijela četiri skupe čokolade i predala ih blagajniku. Jučer mi susjeda priča da nije više mogla tolerirati alkohol i nasrtanje pa je odlučila napustiti supruga. „Nije u redu da djeca to trpe“, nastavlja i odjednom se tolerancija i trpljenje nađu opasno blizu.

Tolerancija ili snošljivost (lat. tolerare, što znači podnositi) označava snošljivost i uvažavanje tuđih ideja, stavova i načina života. Antonim tolerancije su nesnošljivost, netrpeljivost ili netolerancija.

Ne želim tolerirati razlike. Želim ih slaviti, okružiti se njima, vidjeti ih u svoj njihovoj ljepoti. Tolerancija, toleriranje nekoga ili nečega, sa sobom povlači pitanje moći. Povlači pojam većine i manjine. Ja, kao pripadnik većine, odlučujem tolerirati i dopustiti tebi, pripadniku manjine, da vjeruješ u što želiš, voliš koga želiš, izgledaš kako želiš. Istrpjet ću nekoga, iako mi se ne sviđa taj netko i/ili to što radi/predstavlja/zagovara. Ja ću to tolerirati. Toleriranje me stavlja u dominantan položaj unutar društva. Toleriram = dopuštam drugima da žive pokraj mene. Toleriram = ja, kao dio većine, dopuštam nekomu, članu manjine, da postoji. Jer takvo je ponašanje civilizirano, takvo je ponašanje očekivano. Dopustit ću si tek da ponekom šalom, sitnim komentarom ili gestom pokažem svoje pravo mišljenje. Ali, hej, ja toleriram!

Ne želim ni prihvaćati razlike

Prihvaćanje i toleriranje trebalo bi razlikovati; za obje riječi, za obje radnje postoje i mjesto i vrijeme; prihvaćam ljude različite rase, seksualne orijentacije, svjetonazora, a toleriram naporne susjede, toleriram nečije nezrelo ponašanje, toleriram neugodan miris koji se širi u tramvaju. Ponekad smo prisiljeni tolerirati ono što ne možemo prihvatiti. Svejedno, ja sam i dalje u problemu. Meni se, naime, ne sviđa ni glagol prihvaćati. I u takvoj sam radnji, opet, dio većine. Kažem li svom gay prijatelju da toleriram njegovu seksualnu orijentaciju, kako se on osjeća? Kako bi reagirao da kažem da prihvaćam njegovu seksualnu orijentaciju? Odakle mi pravo i pozicija da toleriram? Tko sam ja da bi prihvatila ono što je dio njegovog identiteta? Ja sam dio većine, ali ne želim prihvaćati i tolerirati, jer nije na meni da to činim. Želim biti čovjek i cijeniti ga zbog svih karakteristika koje čine njegov karakter. Ne želim cijeniti njegov odličan smisao za humor, a seksualnu orijentaciju tek tolerirati. U tome je problem s riječima, ovise o kontekstu, na njih se lagano zalijepe različite konotacije i više ih je gotovo pa nemoguće percipirati odvojeno od njih.

Opasna retorika: kad većina manjinu prikazuje kao prijetnju

Na Wikipediji sam naišla i na sljedeće rečenice: Tolerancija je stav koji se događa u trenutku u kojem valja otrpjeti ‘štetu’ što ju pojedincu ili grupi nanose drugi pojedinci/grupe svojim djelovanjem ili iskazivanjem mišljenja (…) Tolerantan može biti samo onaj koji ima moć poništiti ‘štetočiniteljsko’ djelovanje, onaj koji ima slobodu da djeluje i odluči primjeniti silu u svrhu realizacije vlastite volje. Tolerantan je dakle onaj tko je u većini, dok je ‘štetočinitelj’ onaj koji je u manjini i svojim djelovanjem može načiniti ‘štetu’ većini. Vrijednost što je ‘šteta’ ili ‘štetočinitelj’ određuje se u ovom slučaju s pozicije većine. (…) Manjina stoga ne bi mogla biti tolerantna prema većini - osim ako neka grupa koja predstavlja brojčanu manjinu u nekom društvu ne preuzme poziciju moći i vlasti.

Zaustavimo se malo kod pojmova šteta i štetočinitelj. Njihova vrijednost određuje se s pozicije većine. Prisjetimo se ne tako davnog referenduma – tko su bili štetočinitelji, koja je bila šteta? LGBT osobe su štetočinitelji, a šteta je ugrožavanje obitelji i definicije braka. Tako je odredila upravo većina. Većina je stvorila atmosferu straha, većina je od manjine stvorila prijetnju, i nerijetko je upravo ta većina koristila izjave poput „Ne smetaju oni nama, ali...“.

Ključni veznik ali

„Kad ih gledam kako požrtvovno rade na pripremama za referendum – pametni, marljivi, tolerantni i istodobno odlučni braniti svoj identitet i zalagati se za istinu – ništa mi nije teško. S takvim mladima, Hrvatska sve može.“, izjavila je Željka Markić (Glas koncila, 12. 5. 2013.) opisujući mlade volontere koji su omogućili da se referendum organizira i održi. Naziva ih, pazite, tolerantnima. Njihova tolerancija ide upravo do onog suprotnog veznika „ali“. Sve nakon njega je suprotno, suprotno toleranciji, suprotno onomu što želite zamaskirati u pažljivo odabrane riječi.

Možda je vrijeme da iskočimo iz okvira tolerancije i vidimo da nije dovoljna ako želimo napredovati kao civilizacija? Možda je vrijeme da napravimo korak dalje, da iskoračimo iz sebe i pomaknemo se od prihvaćanja, dopuštanja, trpljenja i toleriranja? Možda je vrijeme za empatiju? Za cijenjenje? Možda je vrijeme za razumijevanje?

Tolerancije je više od situacije u kojoj moćni trpe manje moćne

Sva su se ova pitanja javljala gdje god bi se javio pojam tolerancije. Upravo je zato UNESCO 1995. godine dao definiciju tolerancije, koja nastoji unaprijediti tradicionalno sagledavanje da je riječ o pukoj trpeljivosti, gdje većina trpi manjinu, i moćni one manje moćne. Ja ću je prenijeti u kraćem obliku: Tolerancija je poštovanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim svjetskim kulturama, naša forma izražavanja i način da budemo ljudi. Ona je zasnovana na znanju, otvorenosti, komunikaciji i slobodi mišljenja, savjesti i uvjerenju. Tolerancija je harmonija u različitostima. Tolerancija, vrlina koja mir može učiniti mogućim, doprinosi mijenjanju kulture rata u kulturu mira. Tolerancija nije koncesija, dobrodušnost ili popustljivost. Tolerancija je, iznad svega aktivan stav potaknut priznanjem univerzalnih ljudskih prava i fundamentalna sloboda drugih. To (biti tolerantan) znači prihvaćanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, situacijama, govoru, ponašanju i vrijednostima imaju pravo živjeti u miru i da budu kakvi jesu. Također znači da se nečija viđenja ne nameću drugima.

Odgovor na dvojbe i pitanja: suživot i iskustvo

Može li se onda postići nešto na tom planu ili će čovjek uvijek ostati snažno vezan uz taj suprotni veznik? Opet mogu egoistično govoriti iz vlastitog primjera. Odgajana sam i odrasla u obitelji koja cijeni dobar humor, koja ne poznaje tabue, ali koja ne mrzi. Sve na ovom svijetu podložno je preispitivanju, pa tako i naši stavovi. Strah od drugačijeg zajedno smo rješavali razgovorom i učili smo jedni od drugih. Djeca od roditelja, roditelji od djece... svatko od nas, vođen vlastitim iskustvima, imao je nešto za ponuditi i pokazati da sve ono što bi nas možda plašilo i nije tako strašno.

Iskustvo, iskustvo, iskustvo... Nekih vlastitih predrasuda postala sam svjesna tek kada sam se susrela oči u oči s njima. Tek kada sam se suočila s osobom koja je dotad u mojoj glavi živjela skrivena u obliku predrasude, istinski sam se zastidila. Ispred mene stajao je čovjek, a ja sam si dopustila da se razbacujem pojmom tolerancije iako nisam imala pojma da je sve ono drugačije od mene ipak jednako meni u jednoj bitnoj činjenici – riječ je o čovjeku.

I možda je u tome odgovor na sve moje dvojbe i pitanja: suživot i iskustvo. Dopustite osobi, drugačijoj od vas u bilo čemu, da vas nauči da smo svi ipak jednaki i da nema potrebe za strahom. Dopustite sebi da svaku različitost vidite kao priliku za učenje, za rast i za razumijevanje čovjeka, kakav god on, iznutra ili izvana, bio.