(Ne) gledajmo hrvatsko

Poput većine (mladih) Hrvata, kada je posvojni pridjev hrvatsko u pitanju, nemam problema s glagolima poput voljeti i raširenijega kupovati; no nisam u dogovoru sama sa sobom prema onom gledati, a posebno razumjeti.

Govoreći o filmovima nastalima nakon moga rođenja, prve koje pamtim sadrže scene bježanja i ubojstva Ilije Barića u Pričama iz Hrvatske te bježanje i samoubojstvo Sunčane, čijega se prezimena ne sjećam, u Zlatnim godinama. Upravo to bježanje jasno govori zašto su filmovi s tematikom Hrvatskoga proljeća snimljeni dvadesetak godina kasnije.

Zahvaljujući odrastanju u ratnim godinama jasno je i zašto je Domovinski rat konstantna inspiracija daljnjih radova hrvatskih redatelja. Lažem, bilo je jasno; to zašto je još uvijek meni osobno nije jasno. Saznali smo kako se jedan grad može vratiti kući, kako je počeo, a potom i završio rat na otoku, saznali smo ponešto i o finim mrtvim djevojkama, metastazama, prepoznavanju te crvenoj prašini, prošli smo rat više puta i mi koji nismo u registru branitelja.

Iako već duže vrijeme u stvarnom životu nisam vidjela neki vojni prsluk ili kapu, čula da netko javno i glasno psuje srpske i muslimanske majke, a kamo li da nosi bombu umjesto pederuše; te scene još uvijek žive i živjet će u hrvatskim filmovima.

Nakon dužega vremena, zahvaljujući ponajviše simpatiziranju Gorana Bogdana, pogledala sam film Sonja i bik u kojem osoba koja se predstavlja kao liberalna i slobodoumna robuje stereotipima. O kvaliteti toga filma bi se dalo raspravljati, ali je meni osobno ulio nadu u budućnost hrvatske kinematografije, makar kada je u pitanju sama tematika.

Ponukana ovim pozitivnim iskustvom išla sam pogledati Svećenikovu djecu; naravno srijedom, kao i svi pravi Hrvati jer su srijedom jeftinije kino ulaznice. Oko mene slika Hrvatske. Žena koja je zakasnila na film vs. žena koja je sjela na njeno mjesto misleći da je slobodno. Djeca čije godine nisu prilagođene sadržaju filma. Prekomjerne količine kokica, kokakole i pomicanja glasnica glasno.

Simpatičan uvod postupno su narušavali stereotipi. Taj film kaže da su policajci glupi, da su političari homoseksualci, da su svećenici nemoralni i/ili pedofili, da su biskupi najbogatiji, da stranci ginu na hrvatskoj obali, da su ljudi koji ne mogu imati djecu kadri sve učiniti da postanu roditelji, da je pomorčeva kćer, bez čvrste muške odgajateljske ruke, sumnjivog morala, da su Albanci slastičari, da pijani Hrvati pjevaju isključivo Mišu Kovača, da osobe s intelektualnim teškoćama donose najpametnije odluke, da se svaki Hrvat, bez obzira na godine, boji svoje majke, da u svakom mjestu postoji barem jedna osoba koja se užasava ljudi kojima neka sumnjiva krv teče venama, da ljudi redom još posjeduju ratna oružja, da se žena odriče ljubavi prema osobi s invaliditetom zbog mišljenja drugih… Ljudi griješe, ljudi imaju mane, to je poznato; no pitam se koliko je potrebno generalizirati i otrovno istaknuti svaku od njih, posebno kada su u pitanju predstavnici institucija. Zašto na osnovu trule jedinke odbaciti par, grupu ljudi, instituciju, naciju?

"Svatko tko se želi baviti kreativnim poslom, treba imati senzore za društveni život." – izjavio je Brešan. Možda smo se ipak napokon odmaknuli od rata i ratova; ali barba Vinko, oprostite mi što nakon gledanja vašega filma žalim za svakom raspravom "čiji je stari bija ustaša, a čiji partizan".