Nalik na tikvu: apsurd stvarnosti

Predstava Nalik na tikvu, nastala u koprodukciji splitskog kazališta Playdrama s Kazalištem Marina Držića odigrana je u utorak 4. studenog u 20 sati u Amfiteatru Doma mladih. Pod redateljskom palicom Gorana Golovka, splitsku su publiku na ogoljeloj sceni skoro sat i pol zabavljala ali i šokirala dva klauna, Elvis Bošnjak i Trpimir Jurkić.

Predstava je nastala po predlošku djela ruskog pisca Daniila Ivanoviča Juvačova Harmsa, a kroz ironiju, sarkazam i crni humor klaunovski je duo polako u predstavu uveo ozbiljne i pomalo morbidne teme. Gotovo savršeno sinkronizirano glumačko-klaunovsko nadmetanje Bošnjaka i Jurkića bi, u trenucima kada bi doseglo fizički ili verbalni vrhunac, naglo je bilo prekinuto rafalom pucnjave koji bi usmjerio predstavu u nekom drugom tonu.

Šala, pjesma i naizgled besmislene priče pomogle su publici da se opusti pa je ozbiljniji dio predstave, sačinjen od monologa u kojima se nižu crni opisi zločina, dočekan gromoglasnim smijehom. Apsurd ili tek vjerni prikaz stvarnosti u kojoj živimo? Stvarnosti u kojoj je teško doći do ozbiljne teme ili vijesti u moru onih apsurdnih pa se granica ozbiljnog i apsurdnog nerijetko briše, a ljudi se smiju tamo gdje bi bilo prikladnije šokirano stati i zapitati se što se to događa.

Poigravanje tematikom zločina u formi ubojstva, silovanja i premlaćivanja, uz prikladno morbidne klaunovske kostime, pjesmu i viceve na trenutke me posjetilo na genijalnu Kubrickovu Paklenu naranču. Pogotovo kada su Bošnjak i Jurkić izvukli falusne spužvaste rekvizite iz hlača i njima krenuli mlatiti po predimenzioniranom kuferu uz riječi da će prebiti staricu; pred očima mi se odmah stvorila scena gdje Alexova banda ubija ženu skulpturom velikog keramičkog penisa.

Nepovezanost priča i miješanje ozbiljnog i apsurdnog otvara mogućnost tumačenja svakome tko se odluči pogledati ovu predstavu. Mogli bi satima raspravljati „što je pisac htio reći“ ili „što su glumci htjeli prenijeti“ ali potpuno točnog odgovora, kao što to biva s umjetnošću, mislim da nema. Ono što je sigurno – nakon odgledane predstave u glavi će vam se početi množiti pitanja. A sve što nas izaziva na razmišljanje i preispitivanje uvijek je dobrodošlo, zar ne?