Najdivnije doba godine... Ili ne?
Trgovački centri ionako su vječno otvoreni, a trgovina na uglu ulice najavila je radno vrijeme do ponoći, samo da bismo mi u 23:48 stigli kupiti krucijalni šećer u prahu bez kojega bi blagdani bili upropašteni.
Nisu blagdani dok na televiziji ne krenu blagdanske reklame...
Po mnogima najdivnije doba godine u punom je jeku. Na ulicama svjetlucaju raznobojne svjećice, grijemo se uz kuhano vino, grad je prepun glazbe i svi smo nekako srdačniji. I spremniji potrošiti.
Vrijeme je za poklone... ups blagdane
Stojim nekidan u redu u pošti, pripadnik sam manjine koja treba nešto poslati. Ostatak ljudi je tu s računima, jedan gospodin raspituje se o izloženim mobitelima, mladić upravo preuzima poklon majicu jer se odlučio pretplatiti na set televizijskih programa koji se nudi u novom paketu, a neka gospođa lista brojne kuharice pa sve izgleda kao neka trgovina koja, eto, nudi i mogućnost slanja pošte. Pokraj šaltera stoji velika fotografija nasmiješene djevojke koja jedva čeka poklone... ups blagdane.
Ista stvar dogodi se i kada zastanem na kiosku da kupim paket žvakaćih. Potrebno je sačekati ljude da plate račune, kupe autobusnu kartu za Zagreb, pošalju nekoliko paketa... Pogled mi padne na fotografiju prepunu snijega, mašni i ukrasa koja reklamira vodič kroz blagdansku kupnju. Jer blagdani ne postoje bez trošenja i poklona; darivanje se pretvorilo u trošenje pa mi se čini da na blagdanskom tržištu poklonjeno vrijeme, zagrljaj ili simbolična sitnica više nemaju neku vrijednost – zamijenili su ih pametni telefoni, plastične igračke, moderna odjeća i nešto korisno, nešto skupo, nešto novo.
Po mnogima najdivnije doba godine u punom je jeku. Slobodno vrijeme trošimo na izradu kolačića, gledanje božićnih filmova, šetnje po gradu i neopterećene izlaske. Baš smo svi nekako neopterećeni pa si možemo priuštiti lagan pristup kupovini; trgovački centri ionako su vječno otvoreni, a trgovina na uglu ulice najavila je radno vrijeme do ponoći, samo da bismo mi u 23:48 stigli kupiti krucijalni šećer u prahu bez kojega bi blagdani bili upropašteni.
Koga je briga za radnike u trgovinama
Sindikat trgovine Hrvatske u priopćenju za javnost izdanom 19. prosinca 2014. obrušio se upravo na problem nepovoljnog položaja zaposlenih u trgovinama i tereta koji nose u predblagdansko vrijeme:
„Poznato je da je prosinac udarni mjesec za ostvaranje prometa u trgovini i da potrošači moraju biti zadovoljni ponudom i uslugom, ali što to znači? Radnici su spremni na dodatni napor da se odradi više posla i odrađuju sve pod velikim stresom prosinca. (...) Postoje zakoni i međunarodni ugovori koji se ne provode. Radnici rade prekovremeno, od danas do sutra im se javlja da rade produženo, čak i do 24 sata. Kući odlaze u doista neprimjereno vrijeme, bez organiziranog prijevoza, u jedan ili dva sata poslije ponoći. Ali, koga je to briga?“
I pitam se, koga je briga? Može li se vrijeme pametnije rasporediti ili smo svi zaista toliko prezaposleni da nam jedino nedjelje i večeri ostaju slobodne da odradimo kupovinu? Oslanjamo li se previše na radnice na blagajni (kojima je u opisu radnog mjesta i rezanje salame, slaganje artikala na policama, čišćenje nereda koji uvijek negdje nastane...) pa nas nije briga koliko još imamo toaletnog papira – jer kada ga nestane, znamo da postoji neka obližnja trgovina koja je sigurno otvorena i u kojoj možemo nabaviti novih deset rola.
Po mnogima najdivnije doba godine u punom je jeku, a mene stalno kopka isto pitanje; bi li se brojni radnici u trgovinama diljem Hrvatske složili s ovakvom tvrdnjom?