Roman inspiriran ženom na polici

Dobro se sjećam kako sam prošle godine naišao na jedan dokumentarni film o Japanu i kako sam ostao sjediti i gledati sve do odjavnih slova. Nije to bio dokumentarac o geografskom, gospodarskom, turističkom Japanu, ne, riječ je bila o ljudima i načinu na koji žive. I ono što mi se do danas zadržalo u sjećanju kao sveopći dojam nakon odgledanog dokumentarca bio je i jest nekakav osjećaj za prostor, za količinu, smisao za oblik i (su)postojanje koje je sociološko, kulturološko i identitetsko obilježje stanovnika te azijske otočne zemlje.

Toliko sam bio pod dojmom japanske praktičnosti zauzimanja prostora i minimalizma da sam te iste večeri nakon dokumentarca napravio popis od desetak stvari koje nisam želio zaboraviti, a koje su mi razvlačile osmijeh na lice kad god bi bacio pogled na papir. Nešto kasnije, vidno oduševljen, vjerojatno i previše jer sam bio praćen čudnim pogledima, prepričao/iščitao sam te crtice društvu u kafiću u centru grada. Radi boljeg prikaza navest ću bar tri stvari:

- u nedostatku zemljišta u jednom su gradu novo groblje s mnogo zelenila izgradili/zasadili kao veliki nadvožnjak iznad važne prometnice (vozačima se ako pogledaju prema gore s ceste čini da je u pitanju predivan vrt),

- na vrhu višekatne javne garaže uredili su poligon za auto škole na kojem se obučavaju novi vozači,

- u stanu od 14 kvadrata umjetnost je smjestiti sve potrebne stvari, ali se može: primjerice u zahodu je umivaonik napravljen kao poklopac vodokotlića, pa ne samo što ne zauzima mjesto kojeg ima tek toliko da se smjesti školjka, već se tako i iskorištava vodu od pranja ruku za dodatnu svrhu.

Upravo ovakvo umijeće, pronalaska širokog (dovoljnog) prostora u malome, čitatelj će susresti u romanu Nagasaki, francuskog književnika Erica Fayea kojeg su hrvatski čitatelji već mogli upoznati kroz zbirku priča Pariž, a njegovu će tematsku preokupaciju, odnos društva i pojedinca, kao i samoću naći i u ovom kratkom romanu (svega 53 stranice teksta) za koji je Faye 2010. godine dobio Veliku nagradu za roman Francuske akademije.

Inspiraciju za roman Nagasaki autor je dobio nakon što je pročitao članak o događaju koji su popratile mnoge novine: jedan je Japanac primijetio da mu u stanu dok je odsutan nestaje hrana i da mu netko pije sok, a nakon što je postavio web kameru, na računalu je s radnog mjesta ugledao ženu svojih (pedeset i nešto godina) koja mu se mirno prešetavala stanom i kuhala čaj i rižu. Čovjek je pozvao policiju koja je pretražila stan i utvrdila da žena već mjesecima živi na polici u ormaru u stražnjoj, gostinjskoj sobici i da izlazi i poslužuje se kad čovjek ode na posao. Faye je priču iz novina naravno proširio i razradio, a da bi bilo zanimljivije iznosi je iz dva gledišta, iz pozicije pedesetneštogodišnjeg meteorologa samca, te zatim i njegove vršnjakinje, uljeza, iz čijeg ćemo pisma isprike i pojašnjenja na kraju dobiti potpunu sliku, portret cikličke samoće.

Posebnost je ovog romana ne samo u privlačnoj priči, doduše lišenoj upečatljive metaforike, već i u načinu na koji Faye kroz misli srednjovječnog Japanca samoću čovjeka s istoka uspoređuje sa samoćom jedne nekorištene sobe i čitavoga grada. Tako će usamljeni meteorolog promišljajući život, sjećajući se onoga što je prošlo i onoga što jest utjeloviti melankoliju i tugu jedinke modernog Japana, ali i iskazati strah jer bi se stanje moglo produžiti, što se genijalno ističe u prizoru u kojem nabraja statističko povećanje broja stogodišnjaka u Japanu u zadnjim desetljećima.

Dok kroz prozor bude promatrao grad, more i brodogradilište, Nagasaki će mu se učiniti gurnut na stranu kao nešto nebitno u državi, baš poput one nekorištene sobe u kojoj će jednog dana prespavati sestra koja uvijek iznova odgađa svoj dolazak, a u kojoj će umjesto nje jedna beskućnica, koja je to postala silom prilika, jedna od mnogih u gospodarskoj krizi, pronaći svoje mjesto za život, policu u ormaru, dovoljno za prostirku i tijelo koje nikome ne pripada.

Tako će nakon intervencije policije, u trenutku kad mu se vlastita samoća, samoća Nagasakija u kojem živi i samoća sobe iz koje je nestala žena uljez stope u jednu nepodnošljivu samoću, muškarac požaliti što ju je prijavio policiji, što nije tu ženu pustio da bude tu, zamislit će kako je to njegova žena, kako je s posla gleda na računalu, a ona mu preko web kamere šalje poljupce i onda će doći u onu sobu u kojoj se skrivala, upaliti svjetlo i popeti se i leći na onu policu gdje je ona nedavno ležala, pa duboko udahnuti ne bi li osjetio njen miris, ne bi li otkrio bar djelić njene topline koji se zadržao, koji bi ga makar na tren izvukao iz dubine samoće koja ga je gutala.

Neizostavna je napomena o veličini (kratkoći) romana Nagasaki gdje god se spominje, sigurno je o tome bilo i riječi nakon što ga je Francuska akademija nagradila, no da je temu išao obraditi u dužoj formi, da je japansko umijeće postojanja u malome ugurao u debelu knjigu i dugačke rečenice s prekasno stavljenom interpunkcijom, bio bi to promašaj, razvodnjen roman. Faye to zna i kao što je samoću jednog meteorologa utopio u samoći grada, kao što je jedna žena živjela u neobično malo, ali dovoljno prostora, tako je i on pokazao da sve to zajedno stane u malo i da je to dovoljno.

Nagasaki, Eric Faye; Edicije Božičević, Zagreb, 2012.
S francuskog prevela Vedrana Berlengi