Na tavanu

Očuvani analogni fotoaparat iz 60-ih godina, Beirette, njemačke proizvodnje, ispravan! Dolazi s originalnom futrolom, stajalo je u oglasu.

Sjetim se kako i sama imam hrpu bespotrebnih stvari gore na tavanu.

Djed je uvijek govorio kako ni jedna stvar nije bezvrijedna, kako svaka ima svoju cijenu koja iz dana u dan raste. Stvari mogu biti bespotrebne, no nikako ne i bezvrijedne, kazivao je, dok je poput golemog mrava svaki dan u našu kuću donosio nove predmete. Kad je umro, činilo nam se kako će biti prava pokora riješiti se svih tih drangulija koje nam nikada neće zatrebati. A trebali smo ih se riješiti; jer je bilo nemoguće s jednog kraja tavana stići na drugi. Nakon njegove smrti, prvi put smo u malenom drvenom potkrovlju otvorili prozor. Osim djedova duha, u zrak su izašle tko zna čije uspomene, ali i hrpa grinja i bakterija utovljenih do te mjere da za njihovo promatranje nismo trebali mikroskop.

Ne volim odlaziti gore jer je mračno.

Ne volim slušati škripu koraka po stepenicama, niti fijuk vjetra, koji dobacuje zvuk iz jednog kraja potkrovlja u drugi, pa opet u obrnutom smjeru.

Umjesto odlaska gore, sa Zokcem ću izrađivati avione od novinskog papira pa ćemo ih spuštati kroz prozor u vinograd. Poslije ćemo namazati dlanove crnom patinom, a onda na rukama hodati dvorištem. On će držati moje noge u zraku, pa ću ja njegove. Izbrojat ćemo tko je ostavio više tragova i taj će biti pobjednik. Onaj tko izgubi mora otići u kiosk na raskršću i kupiti cigare. Mora i popušiti dvije odjednom i ne smije odustati. Mora ih popušiti do kraja, bez da zakašlje.

Zokac ima crveno lice, i pjegice. Ja imam kosu vezanu u čvrste pletenice.
– Glupane, gaziš mi kosu! – vrištim dok me on pridržava u zraku. Posvuda smrdi patina.
Otac će pozvizdit kad shvati da mu kutijica nije izdržala niti tjedan.
Pa mora izlaziti s posla u grad kako bi kupio novu. Nijedan veći centar ne prodaje crnu patinu. Nitko više ne lašti cipele.

U novinama redovito čitam osmrtnice.
Izbrojim koliko je žena, a koliko muškaraca. Onda prebrojim koliko je križeva, pa koliko palminih listova iznad fotografija. Zokac kaže kako češće umiru žene i kako umire više vjernika od nevjernika.
– Glup si. – kažem. U ovoj državi ima više žena i vjernici su u većini.

Kad odrastem radit ću u antikvarijatu. Čitat ću novine i prodavat ću stare stvari. Najprije ću prodati one iz potkrovlja. Obogatit ću se pa ćemo Zokac i ja putovati svijetom. Nećemo letjeti avionom, oni se uvijek sruše u neki vinograd. Bit ćemo autostoperi. Dat ću izradit na kartonu natpise. Pisat će: Rim, Beč, London, Pariz, Moskva, New York. Pisat će i Hollywood. Tamo isto želim otići. Kasnije ću u sobi razgrnuti veliku kartu svijeta pa ćemo izabrati gradove. Možda postoji neki grad kojeg Zokac želi vidjeti.

On želi svašta vidjeti. I potkrovlje želi vidjeti. Svaki dan mu obećavam kako ću ga pustiti unutra. I hoću, jednog dana.

Ne ide mu to hodanje na dlanovima, nikako. Još malo pa će postati ovisnik o nikotinu. Ja sam popušila možda jednu ili dvije cigarete, ne sjećam se. Zokac puši svaki dan. Baš je jadan. Danas sam mu slučajno spustila nogu pa je uganuo ruku. Sad mora nositi gips. Doktor mu je zabranio hodati na rukama.

Predlažem mu da se, bez pridržavanja rukama, nogama objesimo za granu stabla. Kaže kako hoće, ali nakon što odemo u potkrovlje.
Gore je vruće.

**********

Na tavanu je prašnjavo, ali ne toliko da se ne može izdržati. Nikad ga nismo uspjeli očistiti, čak ni onda kad je djed umro i kad smo imali dobru volju za stvari dovesti u red. Ali smo barem raskrčili naslaganu gomilu svakojakih predmeta. Većina bi stvari vjerojatno završila u kontejneru da se baka nije pobunila.

– Sram vas bilo, što će ljudi reći... – kazala je. – Pokojnik se još nije pošteno ni ohladio, a vi već gledate kako ćete se njegovih stvari riješiti. Normalan svijet čeka barem 40 dana.

Onda smo i mi odlučili čekati 40 dana, pa je prošlo još 40, a zatim i nekoliko puta toliko.

Zokcu je naš tavan pravo otkriće. Zaviruje u svaki kutak, podiže predmete, traži, istražuje. Posljednjih dana sve češće smo gore, listamo stare papire, čitamo pisma koja je netko jednom napisao. Kada nam dosadi hvatamo šišmiše u mrežu za leptire.

Za doručak jedem maslac i marmeladu. Najprije na krišku kruha nanesem tanki sloj maslaca, a onda debeli sloj marmelade. Rubom noža crtam po marmeladi, sunce, srce, cvijet. Kad me majka pogleda, utrpam tu krišku u usta i progutam je napola prožvakanu. Majka kaže da je proljeće i da se priroda ponaša zaljubljeno. Ne želim da pomisli kako sam se i ja zaljubila. Otac kaže kako mu je kutijica patine izdržala čitav mjesec i kako će je biti dosta za još barem dva tjedna.

Čini mi se kako se i Zokac promijenio. Nestale su mu pjege s lica.

On se fokusirao na engleski BSR linijski gramofon iz sedamdesetih, a ja čitam Annina pisma. Anna zapravo nije njeno pravo ime, ona se zove Ankica i došla je u grad kao putujuća fotografkinja. U pismima koje piše nepoznatom muškarcu, oslovljavajući ga s ˝dragi N.˝, misteriozna žena govori o svom odrastanju, putovanjima u nepoznato, piše o ostavljenom djetetu kojem nije stigla biti majka.

Ostavljam Ti djevojčicu, moje dijete, jer znam kako ćeš se Ti za nju dobro brinuti. - piše Ana i nadodaje u post scriptumu kako stanovitog dragog N. moli da djetetu objasni kako nije bila spremna živjeti na jednom mjestu. Tu se Annin ili Ankičin rukopis prekida.
Od cijele priče ostala je još samo fotografija. Zgodna plavokosa žena u kasnim dvadesetim, u bijeloj haljini sa cvjetnim uzorkom i muškarac neko desetljeće stariji, tamnoput, markantan.
– Gle! – kažem Zokcu – ova djevojka sasvim je nalik tvojoj majci.

On ostavlja gramofon i uzima fotografiju. Pažljivo je gleda. Na tavanu je mrak i ne vidi se dobro. Prilazi prozoru, zapravo onom malom prozorčiću kroz kojeg je jesenas otišao djedov duh. Okreće se, sav blijed.
– Ona je kopija moje majke. Iste su...– kaže.
Fotografiju je nespretno ispustio iz ruku dok je gledao kroz prozor.

Spuštamo se trkom do vinograda. Tražimo je pod otežalim trsovima.
– Evo je! – kaže Zokac i podiže je u zrak.

Brzim korakom jurimo do njegove zgrade i ulijećemo u stan bez kucanja. Zokac bez riječi pruža fotografiju majci.
– Otkud vam ovo? – pita ona i gleda širom otvorenih očiju.
– Ovo nisam ja. – dodaje.
– Nisi. – kaže Zokac – ali toj ženi si nalik. A taj muškarac do nje je djed Niko.
Žena sjeda na stolicu i kariranom kuhinjskom krpom briše blijedo lice.

Zokac mi govori da donesem šećera i vode.
– Zvala se Anna! – vičem iz kuhinje, a moj se glas sudara s pločicama.


******

Kad odrastem radit ću u antikvarijatu. Ponudit ću im dio predmeta s našeg tavana. Među tim predmetima neće biti Annina pisma niti ona fotografija. Nju sam poklonila Zokčevoj majci. S tom je fotografijom ona napokon pokrpala neke stvari koje su joj nedostajale. Zokac kaže kako je gadno kad ti nedostaju dijelovi u glavi.

Zokac kaže i to kako će njegova majka kad izađe iz bolnice sigurno potražiti svoju majku. Bude li još živa, reći će joj kako je pogriješila što ju je ostavila. Ako ne bude živa neće joj ništa reći.

Jutros opet jedem kruh s maslacem i marmeladom. Crtam nožićem sunce, srce i cvijeće. Poslije ću po brodskom podu svoje sobe raširiti kartu svijeta. Moram izabrati gradove. Zokac je rekao kako želi posjetiti Dublin.

Mirjana Jurić , službeno rođena 30. rujna 1974., neslužbeno mjesec dana ranije. Diplomirala je novinarstvo s kojim se bavi, ali samo u slobodno vrijeme. Piše poeziju (sve manje) i prozu (sve više). Ponosna je na osvojenu prvu nagradu za poeziju na prvom natječaju u organizaciji Gradske knjižnice Solin. Objavila je zbirku poezije Biseri u rukama i roman Let za Hrvatsku. S kratkom pričom Police u kupaonici prošle godine je ušla u finale natječaja u organizaciji Profila i Festivala europske kratke priče, a na natječaju Redak web knjižare za humorističnu priču pripalo joj je drugo mjesto.